To je bila druga trudnoća. Komplikovana, praćena kontrakcijama od 2. do 8. mjeseca. Uz lošu krvnu sliku,savjet: mirovanje i terapija. Eh… A stariji sin? Ili još bolje starija beba? Odlučih da pratim svoj organizam i da ne postanem lijena trudnica koja će dane i dane provoditi u krevetu.

Ljeto, more, jezera, rijeke, planina…od plivanja do pješačenja. Deveti mjesec- najteže iskustvo. Sa 15-ak kilograma viška i podgoričko vrelo ljeto samo sam brojala dane kad će se sve završiti. Na dan termina otvorena 3 prsta. Moj ginekolog mi kaže: “Čekamo još 4 dana. Ako ne bude do tad ništa, dođi ponovo. Ali nadam se da se nećeš doći”. Sa osmjehom, naravno. Sa osmjehom odgovorih i ja: “Nadam se”. Tri dana kasnije, veče…blagi bolovi, kažem, nema šanse, idem tek kad se sve približi kraju.Ne želim prolaziti i kroz tuđe porođaje. Ovaj moj će mi biti sasvim dovoljan.

Ujutru bolovi jači. Prokrvarih. i znam,to je to. Nema šta da više čekam. Moj mali dječačić je odlučio –  hoće napolje. Ah,konačno… Više nijesam mogla. Odlazim u Klinički centar, sa torbom spakovanom mjesec ranije. Strah… Iako sam se trudila da se ne opterećujem porođajem i razmišljanjima o tome, strah počinje na ulazu u bolnicu. Ah,šta me čeka? Znam, imam takvo iskustvo. Znam kako disati, kako ležati, kako ispratiti napone. Čak su mi govorili da je drugi porođaj lakši, ali to nije pravilo. I šta ako baš ja ne budem dio pravila?

Dolazim na akušersko odjeljenje, naravno pješke, lift nešto nije bio u funkciji. Do 3. ili 4.sprata (zaboravila sam ), sa sve jačim kontrakcijama. Nema veze, kao da neko brine o tome. Dočekuje me sestra sa vještačkom dozom ljubaznosti, a vidim najradije bi me poslala u …. Nema veze,nijesam došla tu da se prepirem sa bolničkim osobljem, već da se porodim. Na njihovu nekulturu odgovoriću mojom kulturom. Mislim da je to najbolje oružje.

Pregleda me dežurni doktor, jer u Podgorici vas ne može poroditi doktor koji je 9 mjeseci bio uz vas. A, kakvo je to tek pravilo. i ko ga izmisli? Neko sa kim ste 9 mjeseci prolazili kroz različite faze trudnoće,sa kim imate izgrađen odnos, povjerenje…ne,ne…On je ginekolog u Domu zdravlja i kako možete očekivati da BAŠ on bude sa vama na porođaju? Glupog li očekivanja. I završi doktorica pregled. Kaže: ” Četiri prsta,brzo ćeš ti to. A baletanke su ti preslatke”. Baletanke, pomislim u sebi, o čemu ona priča?

Odlazim u sobu pored da se presvučem. Ako ne znate,spavaćicu i propratni materijal donosite od kuće. Presvukoh se. Dolazi dežurna babica da uzme podatke. A tek koliko je ona ljubazna i prijatna..o tome neću da govorim. Kao da sam došla na vješanje, a ne na porođaj. Mjerenje obima stomaka, kukova, još jedan pregled… Klistir. A to je tek poseban doživljaj za čiji opis fali riječi. Šta sve treba žena da prođe, pomislih. I onda me ostaviše da čekam. Ne znam šta.

Pola sata kasnije, taman kad pomislih da izađem na terasu po malo svježeg zraka,dolazi ista babica i kaže:” Sa mnom u salu”. Ok, mislim,nema problema. Kažem, samo da nazovem supruga koji čeka ispred. Ona:”Zvaćeš ga poslije, kad se sve završi.” I odosmo. U sali 3 kreveta. Jedna mlada, buduća majka,zapomaže u prostoriji pored. Oh, kakav ambijent, pomislih. Žena,koja se porodila leži na krevetu do mog i čeka da prođu 2 sata, tačnije, da upotrijebim njihov čuveni termin, “da se ohladi”.

Priključiše indukciju. Bolovi jačaju. Obilaze me sestre, koje ulaze u salu, pitaju jesam li dobro, valjda im čudno što ne vrištim. Neću, odlučila sam da toga nema. Znam da ću tako izgubiti snagu, a čeka me još dosta do kraja. Ulazi doktorica, ista ona koja me pregledala kad sam došla. Još jedan pregled. Kaže:” Pojačajte joj ovu indukciju, nećemo je puštiti valjda da se porađa pola dana”. Dolazi babica, pojačava. Pregleda i ona. Pomislim, koliko još pregleda do kraja? Čije sve ruke treba da osjetim da bi se ovo konačno završilo? Počinju sve jači i jači bolovi. Teže i teže dišem. Kontrakcije na 10 sekundi. Srećna. Znam da je brzo kraj.

Osjetim prvi napon, drugi. Zovem babicu jer ona u prostoriji do, gleda nešto na televiziji. Tursku seriju, ako se dobro sjećam. Dovikujem joj, sestro, evo naponi, ako možete da dođete? Ili da se sama porađam, kažem za sebe. Babica dolazi i kaže :” Nema šanse da su naponi,ne mogu tako brzo.” Još jedan pregled, vrlo bolan. To odajem grčenjem lica. A ona dodaje:”Ovo ti ja pomažem, moram. Lakše će ti biti. Jeste, jeste. Otvorena si 8 prstiju. Hajde prediši još dva napona,pa počinjemo.” Presrećna sam. Dišem dva napona. Dolazi doktorica i sa njom još jedna. Ponovo pregled. Još tri sestre su tu. i 5,6 stažista ispred mojih raširenih nogu. Gledaju, valjda, kako teče porođaj. Pomislih, trebali ste cijelu bolnicu zvati.

Počinju naponi,sve češći i češći. Kažu:” Guraj”. Sreća pa znam šta da radim. Jedan, guram. Drugi…guram. Treći,ne mogu više. Osjećam kako mi se svaka kost u organizmu pomjera. Pluća kao da će eksplodirati. Kažem,ne mogu…jer mi se stvarno čini tako. Doktorica:” Možeš, možeš…ajde.” Napon, odlučujem…sad ću ga roditi. Napinjem se iz sve snage. Čujem:” Hajde, hajde, evo glavica, bravo, bravo, bravo…” Napon traje… ja i dalje guram. Čujem plač bebe. Gotovo,zar već, pomislih.

Pokazaše mi to malo stvorenjce još uvijek povezano pupčanom vrpcom sa mnom. Crven, modar, sa bijelom opnom po tijelu, vrišti… Hoću da ga pomazim, jedva ga dodirujem. Spustiše ga, otkinuše pupčanu vrpcu, odnesoše ga. Pomislih, a sad konci, šivenje, sjećam se prvog puta i znam da mi je to bilo teže nego sam porođaj. Pitam treba li šivenje, babica kaže:”Ne”. Super, mogu da odmorim. Ali ne, još malo vršljanja po mojoj utrobi. Doktorica opet pregleda. Kaže:” Bravo,odlična si bila”. Jednoj stažistkinji vidim suze. Valjda je preemotivna pa od sreće. Pritiskaju mi stomak da izađe posteljica, bol koji me razdire. Porođaj je ništa spram toga. Izlazi i to. Ponovo pregled. Ponovo mi pritiskaju stomak, a ja mislim da ću se onesvijestiti od bola. I onda me pokriše, i staviše da se ” i ja hladim”.

Od kad su mi priključili indukciju dok sam se porodila prošao je samo sat. Srećna sam, sve je u redu i brzo se završilo. Želim da vidim mog malog dječaka  ali znam da ne može. Odvoze me u hodnik, tamo čeka suprug. Radostan. Ljubi me, srećan. Pita kako sam? Super,kažem. Evo ga i sinčić. Donose ga da ga vidimo. O,kako je mali… Odnose ga odmah. Dobijam poljubac ohrabrenja od supruga i odvezoše i mene. Ponovo u porođajnu salu da prođu ta famozna 2 sata.

I dok pokušavam da odmorim legoše na krevetu do mog djevojku koja je zapomagala cijelo vrijeme u prostoriji do. Uključuju joj indukciju, ona vrišti,kuka. Znam kako joj je,ali znam i da griješi. Dvadeset minuta kasnije, ona ne može više, vrišti, plače, moli da prekinu sa svim. Kaže, hoće na carski. Eh kad bi to išlo tako, pomislim. E,ta djevojka već ne umije. Prvi joj je put. Ne sluša šta joj pričaju, ne može, boli je. Jednostavno ne zna. A u našoj bolnici ne vole kad ne znaš, kad ne slušaš. Već počinje panika, boje se ugušiće bebu. Udaraju je po bedrima. Viču na nju. Nazivaju je svakakvim imenima. A, ona se cijelo vrijeme trudi, ali džaba, ne ide. Cijela ta predstava igra se pred mojim očima, a ja ne mogu da vjerujem. Udaraju ženu, koja ionako ne zna šta je snašlo. Užas. Pola sata kasnije ona rađa. Beba ne plače. Lupkaju bebu, udaraju je po guzi. A, doktorica to hladno posmatra i dovikuje: ” Uključite reanimator”. To nije ni uključeno, a može svakog trena da zatreba?! Stavljaju bebu pod česmu, pod hladnu vodu i ona, napokon,na sreću, proplaka. Plačem i ja. Ne mogu da vjerujem šta se odvijalo pred mojim očima.

Odvoze me u sobu, tamo 3 porodilje, različite životne dobi, različite životne priče. Šest sati kasnije donose mi mog mališana. Spava. Iznenađena sam kakav je. Tamnoput, crna duga kosica, prćasti nosić i rumene usnice. Želim da ga snažno zagrlim i izljubim ali on tako nevino spava i neću da ga uznemiravam. Družili smo se kratko i ponovo ga odniješe. Sestre na odjeljenju su ljubazne, hrana užasna. Dva toaleta na cijelom spratu. Sve sam vam rekla. Higijena na nuli. Doktori u viziti nezainteresovani. Eto,da i to odrade.

Ostala sam dva dana. Svaka tri sata družila se sa mojim dječačićem.,i vrijeme mi je brzo prošlo. Jedva sam čekala da napustim to mjesto gdje nikad ne znaš šta te čeka. Gdje je odgovornost i ljubaznost lutrija. Kako koga zapane, što bi se reklo.  Ipak, prošlo je. Naše malo kraljevstvo ima novog člana, još jednog mališu, koji će ubrzo napuniti 3 mjeseca.

Savjet svim budućim mamama: Ako vas je strah od trudnoće najbitnije je da osluškujete svoje tijelo. Ako vas je strah od porođaja najbitnije je da slušate ljekare i njihove savjete. Mame, tate – Srećno!