Ko o čemu posljednjih mjesec i po, ja o vrtićima. Svima sam više postala dosadna sa istom pričom, ali zaista ne mogu da odustanem, barem pričom da nešto promijenim. Drugi put sam prošla kroz iste probleme kada su državni vrtići u pitanju, i čini mi se da je ovog puta bilo još teže i gore. I opet smo odustali…

Ne mogu dijete od dvije godine da šaljem tamo dje ni meni sa preko 30. godina ne bi bilo dobro. U prostoriji koja je napravljena za najviše 20 osoba, a u kojoj ih je preko 40, i sa dvije vaspitačice, gdje su većinom svi nezadovoljni, plaču, traže mame i tate, ne shvataju šta im se dešava jer su toliko mali i bespomoćni. To je, na žalost, slika državnih vrtića u Podgorici, ili barem većine njih u septembru.

Ako bude neko uspio da me ubijedi da bilo koja žena može da se stara o 40 takoreći beba, koje uglavnom i dalje nose pelene, same ne umiju da jedu i piju, slabo vas razumiju jer im razvojni nivo to ni ne dozvoljava, onda više nikada ništa neću reći u vezi državnih vrtića. A mislim da takve žene nema, ustvari sigurna sam jer ih kući imam troje i znam šta znači boraviti sa djecom i pokušavati zadovoljiti njihove osnovne potrebe.

Uostalom, da nije tako ne bi neko sjeo i napisao npr. Zakon o predškolskom obrazovanju i vaspitanju i propisao potpuno drugačija pravila i brojke. Zašto je neko u njemu napisao da u grupama npr. treba da bude 12 djece do dvije godine, 14 od dvije do tri godine, 10 u mješovitoj grupi do tri godine, 20 od tri do četiri godine, 24 od četiri do pet godina, 25 od pet do šest godina i 20 u mješovitoj grupi od tri do šest godina. Dakle, sada je preko tri puta veči broj djece u jaslenim grupama!!!! I, šta ćemo sa Zakonom?!  Zašto uopšte postoji Zakon?!

I tako svaki septembar, sve se svede na isto, medji par dana izvještavaju o tome, od vrtića se dobije objašnjenje da će se situacija promijeniti već za dva mjeseca, i to je to. Pojeo vuk magarca! Niko se ni ne trudi da reaguje na objašnjenje da će se broj djece smanjivati već od oktobra jer će mnogi odustajati jer ne mogu da se prilagode, jer se razbolijevaju…

Niko se ni ne pita da li bi se lakše prilagođavali ako bi ih bilo manje, ako ne bi bilo toliko buke, vike, plača, ako bi im se vaspitačice mogle posvetiti i tako umanjiti strah sa kojim se suočavaju. Zar ne bi bilo logično i da se rjeđe razbolijevaju kad bi ih bilo manje? Jasno je svima nama roditeljima da se našoj djeci gradi imunitet, da to moraju svi da prođu, da je taj proces komplikovaniji kada se ide u vrtić jer se češće dolazi u kontakt sa drugom bolesnom djecom, ali to ne znači da treba da im cijelu situaciju pogoršamo tako što ćemo ih u tolikom broju sastaviti na jednom mjestu.

Ove godine, čini mi se da su mediji detaljnije nego do sada, izvještavali o problematici prebukiranih vrtića, ali nijesu uspjeli da dobiju “drugu stranu”. Vrtići su ih preusmjerili na Ministarstvo prosvjete, a u Ministarstvu su “zauzeti”. Tako da nijesmo uspjeli da doznamo kakvi su planovi i da li će se bilo šta uraditi da se promijene uslovi u vrtićima u Podgorici. Ako već ne mogu da realizuju planirano i obećano, što se ne dosjete ili “ukradu” tuđe primjere i ideje.

Ne možete da izgradite još vrtića – pronađite neki drugi model. Možda privatno-javno partnerstvo, subvencioniranje cijene pa da se dio djece preusmjeri u privatne vrtiće… Smislite neki drugi način, samo uradite nešto, kad ste već odlučili da upisujete svu djecu koja apliciraju. Nije me iznenadilo obrazloženje na prošlogodišnjem roditeljskom sastanku da je “ministar (Sreten Škuletić)  obećao da će sva djeca biti upisana”, ali da će tako ostati i ove godine, nijesam očekivala. Zar je ministar, i to bivši, validniji od Zakona?

I zašto postoje pravila o upisu kojih se niko ne pridržava? I njih treba ukinuti, barem da se ne nerviramo mi koji se lako iznerviramo. Možda bi trebalo preispitati ta pravila i definisati nova, a onda se obavezati i sve uraditi da se poštuju. Definisati nove iznose prosječnih primanja roditelja, ne primati djecu čiji roditelji ne rade ili jedno od njih… Ne treba tu puno da se mijenja, ali se mora primijeniti.

Pa zar ne treba poslušati psihologe, valjda oni znaju kako ova sadašnja situacija utiče na djecu, mada većina njih o tome neće javno da govori. Rijetki su oni koji su odlučili da kažu javno da je osnovne dječje potrebe u jaslenim i starijim grupama u vrtićima teško ili nemoguće ostvariti, ukoliko je u grupama više djece nego što je to predviđeno. Da ne bih prepričavala izjavu specijaliste kliničke psihologije Ljiljane Krkeljić agenciji MINA, objaviću tu vijest uz ovaj tekst, kao i još nekoliko izjava rijetkih sagovornika koji su željeli da pričaju o ovoj temi. Na kraju ovog pasusa je i video –  prilog Televizije Vijesti o istoj problematici. Moram barem izvući dio u kojem Krkeljič kaže da je, ako su grupe prekobrojne, mnogo teže raditi na uspostavljanju kooperativne komunikacije, kreativne igre među djecom, i veće su šanse da se pojavi neka vrsta nekonstruktivnog ponašanja, čak i agresivnog.

[hana-flv-player video=”http://www.roditelji.me/wp-content/uploads/2010/10/vrtici_rtvvijesti_prilog_10_10_2010.flv” width=”400″ height=”330″ description=”Prilog TV Vijesti objavljen 10. oktobra 2010″ player=”3″ autoload=”true” autoplay=”false” loop=”false” autorewind=”true” /]

Zaista je nerealno očekivati od vapsitačica, sa kojima imam pozitivno iskustvo  (da ne bude da se žalim tamo đe ne bi trebalo), da obavljaju ulogu super-učiteljice. Sigurno su ovih dana prepričavale podatak koji su mogle pročitati u medijima da npr. u Švajcarskoj, njihove koleginice imaju najviše desetoro djece o kojima brinu i za to primaju prosječno dvije hiljade eura. Ne smijemo ni pomisliti da bi se kod nas moglo desiti išta slično, jer je to nemoguća misija barem u neko dogledno vreme, ali to ne znači da se treba trpjeti ovakva situacija.

Kao roditelj očekujem od vaspitačica u Crnoj Gori da barem još jednom razmisle i prelome da počnu javno da pričaju o problemima na poslu. Ako ih je strah da će ostati bez posla, možda treba da se organizuju i jedinstveno istupe jer bi onda to bilo nemoguće uraditi (ne mogu ih sve ili gotovo sve “izbaciti na ulicu”). Preporučujem im i da se obrate nama roditeljima, na roditeljskom portalu i svim medijima, kako bi im pomogli u postizanju tog cilja. Ne mogu da garantujem za sve, ali za onaj u kojem radim, znam da će im izaći u susret.

Da ne bih samo kritikovala vapitačice, jer ne bih bila u pravu pošto su one ipak veoma važne tete u životima naših mališana koje ih pripemaju za neke ozbiljnije poduhvate, moram se malo osvrnuti na roditelje. Prijateljica mi je nedavno ispričala da je na ovogodišnjem roditeljskom u jednom od državnih vrtića od učiteljice čula da veliki broj roditelja za oko mjesec tj. do početka oktobra nije ni upoznala i da mora da ih “juri po hodnicima”.

Oni doslovce otvore vrata i puste djecu ni ne provjeravajući šta ih unutra čeka. Zaista mi je bilo teško da to povjerujem, ali sam onda shvatila da je inertnost roditelja u Podgorici i Crnoj Gori upravo jedan od razloga zašto smo Dusko i ja odlučili da pokrenemo Roditelji.me. Ne malo puta sam čula od poznanika, dok sam se žalila na uslove u državnim vrtićima: “Dobro je to, bitno je da ih neđe mogu ostaviti, nemam drugu mogućnost ni uslova!”. Ne želim da osuđujem nikoga, ali mislim da uvijek postoji neki drugi način, a to je upravo dizanje glasa protiv sadašnje situacije i pokušaji da se ona promijeni i poboljša. Jer ovakome nikome nije dobro, a najmanje našoj djeci ili barem velikom broju njih.

Baš je na ovom fonu bila i izjava zaposlenih u instituciji Zaštitnika ljudskih prava i sloboda Crne Gore, koji kažu da nijesu primili ni jednu pritužbu od roditelja ili nevladinog sektora koja se odnosi na uslove rada i smještaja djece u predškolskim ustanovama. Za razliku od ostalih, Ombudsman je ipak nešto preduzeo – u Izvještaju o primjeni Konvencije o pravima djeteta, koji je uputio Komitetu Ujedinjenih nacija za prava djeteta, jedna od preporuka odnosi na preduzimanje radnji i mjera države kako bi bili povećani smještajni kapaciteti predškolskih ustanova i zadovoljene potrebe djece. Iz institucije Ombudsmana su ukazali i na činjenicu da je na nivou Crne Gore veoma mali broj djece koji ide u vrtić, za razliku od Podgorice. Cilj je da se taj broj sa sadašnjih 30 odsto poveća.

Taj cilj su zacrtali i u Ministarstvu prosvjete, u nedavno usvojenoj Strategiji ranog i predškolskog vaspitanja i obrazovanja do 2015. godine, do koje broj djece u vrtićima treba da poraste na 40 odsto. Plan im je da zbog toga šire postojeće predškolske ustanove ali i grade nove. To im traži Evropska komisija na putu pristupanja EU. Možda to znači da će nešto i uraditi i da ova Strategija neće biti samo jedna od mnogih koje Vlada usvoji i svi je brzo zaborave. Ako nikog drugog, onda EU shvataju krajnje ozbiljno i znaju da se da njihovim pravilima ne mogu “igrati”.