Dok gledam kako sat odbrojava četiri poslije ponoći, pokušavajući da smirim klince koji još jednu noć uzastopce ne mogu da spavaju od „obzira” komšiluka, zbog kojeg svi slušamo junk muziku, vrištanja, zapjevanja i arlaukanja, imam samo jednu pomisao u glavi. Neću da moja djeca budu takva.

Da uđu u pekaru bez „Dobar dan!”.

Ne znaju da kažu „hvala” za učinjeno.

Da za poklon kažu „ništa posebno”.

Neću da moja djeca budu takva. Ne dam da moja djeca budu takva.

Da prođu pored starijeg na stepeništu zgrade i ne jave se prvi.

Da ne propuste dijete na pešačkom.

Da nemaju osjećaj života u stambenoj zgradi.

Neću da moja djeca budu takva.

Da njima vlada obijest i samoljublje. Bez empatije za ljude.

Da ne osjećaju radost u davanju i deljenju.

Da se apatija podrazumijeva.

Neću da moja djeca budu takva.

Da ne znaju da uživaju u sitnim radostima – hvataju pahulje jezikom, skaču po baricama.

Da su im potrebni statusni simboli da bi se osjećali prihvaćeno.

Neću da moja djeca budu takva.

Nek ostane to kao jedna novogodišnja odluka. I to ona koja će biti sprovedena u stvarnosti.