Tokom prošle godine u Podgorici su bila 82 problematična razvoda, a, uz svađu se rastalo i 25 vanbračnih parova, podaci su podgoričkog Centra za socijalni rad. U 31 od 107 komplikovanih slučajeva, djeca su ostala kod oca. Znači, u svakom trećem razvedenom braku u kom nije bilo dogovora partnera, očevi su dobili starateljstvo. O tome odlučuje sud koji prethodno uvijek traži mišljenje psihologa centra za socijalni rad.

Psihološkinja podgoričkog centra Marica Stijepović kaže da su sudije često čude kad ona potpiše mišljenje u kom navodi da bi djeca trebalo da pripadnu ocu.

„Pravo da vam kažem, kad predložimo sudu da starateljstvo dodijeli ocu, prepoznajemo otpor kod sudija. Uvijek to mišljenje moramo dodatno da obrazlažemo i to na ročištima… Maltene, kao da smo na optuženičkoj klupi“, kaže za CdM Stijepović.

A, kako od njenog i mišljenja njene koleginice Milice Radulović i socijalne radnice Jelene Obradović zavisi odluka suda o tome kom roditelju će pripasti djeca, pitali smo ih da li naši sugrađani kod njih „pokušavaju da uhvate vezu“ jer smo kao društvo skloni tim „izletima“.

„Nema hvatanje veze kod nas. Ipak, roditelji se trude da nam, kako kažu, dodatno predstave i pojasne situaciju. Kao, nije im dovoljan razgovor u kancelariji, pa nas dodatno zovu. Niko nikad nije hvatao vezu u smislu da mu damo prioritet. Oni imaju potrebu da nam dodatno objasne stranu jednog roditelja. Nikad niko od nas nije tražio da donesemo mišljenje koje njemu ili njoj odgovara“, kaže Obradović.

Ali, to što pojedini roditelji ne mogu psihologu da nametnu mišljenje koje im odgovara, ne znači da ne pokušavaju sopstvenu djecu da izmanipulišu, prije nego mališani dođu na razgovor sa stručnjakom.

„Dijete dođe i priča s nama kao da je naučilo pjesmicu. Ili, s vrata kaže kod koga želi da ostane, pa ono što nam priča zavisi od toga koji roditelj ih je doveo. Ako ih majka čeka u hodniku, obično nam kažu da je majka super, a da ih otac nervira. Ukoliko ih otac dovede, to isto dijete priča potpuno drugu priču. Naravno, ima i djece koja iznose autentične stavove“, kaže ona.

Mimo razgovora o konkretnim situacijama u odnosu sa roditeljima, psiholozi djeci daju i razne testove.

„Mi uglavnom djeci dajemo test nedovršenih rečenica. Ima raznih rečenica koje traže nastavak. Npr. ‘Ja sa djecom…’, ‘Mene zovu…’ i djeca treba da napišu ono što im prvo padne na pamet”, objašnjava ona.

Najzanimljivije i najslikovitije odgovore djeca daju kad im psiholozi traže da nastave rečenicu „Kada me pitaju za majku i tatu…?“ Najupečatljiviji odgovor je dala jedna djevojčica, dobro pamti Stijepović.

„Kad me pitaju za majku i tatu…ja kažem – ne pitajte me“, rekla je ona.

Stijepović dodaje i da se o porodici u kojoj dijete raste saznate dosta i na osnovu crteža.

„Desi se da dijete nacrta psa, a da izostavi majku ili oca što je za nas značajan kriterijum u smislu djetetovog doživljaja članova porodice“, pojasnila je ona.

Psiholozi rade i testove ličnosti, na osnovu kojih provjeravaju da li djeca imaju nekih neurotskih simptoma u smislu pretjeranog stresa.

„To pokazuje taj test, da li ih je možda potrebno upututi kod psihologa jer mi ovdje ne radimo terapiju iako bismo to često voljeli“, navodi ona.

S obzirom na to da je nemoguće ne poznavati nikoga u Podgorici, psiholozi i socijalni radnici se sami isključuju iz slučajeva u kojima se poznaju sa bilo kojim članom porodice.

„Ako se razvodi moja drugarica iz srednje škole, naravno da ću se ja isključiti iz slučaja“, zaključila je Stijepović.