Brojne su prepreke na koje osobe s autizmom nailaze u borbi za osamostaljenje, socijalnu uključenost i egzistenciju. Crna Gora ne posjeduje podatke o tome koliko je njih zaposleno, niti o onima koji su na evidenciji Zavoda za zapošljavanje. Na to ukazuju i iz Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG), ističući da je mnogo primjera kršenja prava osoba s invaliditetom kada je riječ o njihovom zapošljavanju. Takvo iskustvo ima i porodica jednog mladića iz Kotora, koji je pokušao da se zaposli u kompaniji Voli u svom gradu.

Želja da obavlja poslove istovara robe ili slaganja artikala u Voliju za njega, kako navode roditelji, predstavlja mnogo više od zaposlenja i samostalnosti, ali ta prilika mu nije pružena. Ostao je bez pisanog zvaničnog odgovora na prijavu i eventualnog poziva poslodavca na razgovor. Jedino je menadžarka, koju su kontaktirali nakon više bezuspješnih obraćanja na službene drese, kazala, kako tvrdi majka mladića, da “to ne praktikuju, jer bi onda svi to tražili”.

Iz UMHCG kažu da se mlade osobe s invaliditetom generalno, a posebno nedovoljno zastupljene kategorije među njima, kao što su osobe s autizmom, suočavaju sa višestrukim barijerama – od nepristupačnih informacija, postupaka i prostora, preko predrasuda poslodavaca, do nedostatka razumnih adaptacija na radnom mjestu i u procesu rada.

“Moj sin želi priliku, ne privilegiju. Želi da radi, da bude koristan i da se osamostali, kao i svi drugi mladi ljudi. Vjerujem da zaslužuje šansu i da uz podršku sistema može da se uspješno uključi u svijet rada”, kaže majka mladića iz Kotora.

Nedavni pokušaj njegovog zaposlenja roditelji smatraju očiglednom diskriminacijom, uprkos postojećim zakonima, subvencijama i javno proklamovanoj inkluziji.
“Naš sin je pokušao da se zaposli u kompaniji Voli, poslovnica Kotor. U skladu sa procedurama, poslali smo e-mail s molbom da mu se pruži šansa za posao, uz napomenu da je riječ o osobi za koju je rad mnogo više od obaveze – to je prilika da bude ispunjen, srećan i koristan član društva, da ne bude zatvoren u kuću, već da ostvari pravo na socijalni život i druži se s drugima, što mu je izuzetno važno. Nisu odgovorili. Kada smo ih kontaktirali direktno, menadžerka nam je rekla da je razgovarala s pravnom službom i da to jednostavno “ne praktikuju”, jer bi onda „svi to tražili“. Zakon, ljudska prava, podsticaji i subvencije – ništa od toga nije bilo važno. Nisu ni pokušali”, govori mladićeva majka.

Porazna realnost
Pita se zar je problem što je dijete drugačije i zar mogućnost integracije vrijedi samo na papiru.
Prema njenim riječima, u zemlji u kojoj se političari, institucije i kompanije kunu u inkluziju, realnost je porazna – ljudi iz spektra autizma i njihove porodice su svakodnevno diskriminisani, nevidljivi i ignorisani.

“Moj sin je završio srednju pomorsku školu. Tokom čitavog školovanja imao je podršku personalnog asistenta, a ista podrška mu je obezbijeđena i sada kroz program Ministarstva rada i socijalnog staranja. Asistent je uz njega isključivo da ga usmjerava kada je potrebno i da bude prisutan radi sigurnosti, kako ne bi došlo do neprijatnosti ili eventualnog maltretiranja od strane drugih. On je sposoban da samostalno obavlja zadatke, posebno fizičke poslove koje želi da radi kao i svi njegovi vršnjaci”, priča njegova majka.

Prema njenim riječima, produženo starateljstvo ne znači da osoba nema poslovnu sposobnost niti da ne može da radi.

“Pravo na rad je zagarantovano i Zakonom o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju lica sa invaliditetom, a poslodavci imaju zakonsku obavezu da obezbijede jednake šanse, podršku i razumnu adaptaciju radnog mjesta. Odbijanje zaposlenja zbog invaliditeta ili zato što osoba ima staratelja, bez sudske odluke o lišenju poslovne sposobnosti, može predstavljati diskriminaciju”, ističe ona.

Privatne kompanije, navodi, imaju zakonsku obavezu da zapošljavaju osobe sa invaliditetom, ali tu obavezu često ne ispunjavaju, uprkos postojanju subvencija, podsticaja i savjetodavne podrške države. “Voli je u ovom slučaju ignorisao i zakon i ljudskost, i nije dao ni priliku da se razgovara o zaposlenju. Ne tražimo privilegije – tražimo ono što pripada svakom čovjeku: pravo na šansu, dostojanstvo i život bez etiketa. Naše dijete ne traži posebnu pažnju, već priliku da bude ravnopravan član društva i da dokaže svoju vrijednost – kao i svi drugi”.
Majka mladića iz Kotora kaže da u mnogim zemljama osobe sa autizmom rade, žive samostalno i doprinose zajednici – bez predrasuda.

“Ono što je drugdje svakodnevica, kod nas se i dalje doživljava kao prepreka umjesto prilike”, kaže majka mladića iz Kotora, apelujući na sve koji se nađu u sličnoj situaciji da o tome govore.

“Jer ako dozvolimo da ovakve stvari prolaze tiho, sutra nas neće čuti niko”.

“Voli” bez komentara

Iz kompanije Voli nisu odgovorili na pitanja koja smo im uputili prije više sedmica. Pitali smo ih da li su upoznati i kako komentarišu slučaj pokušaja zaposlenja mladića iz Kotora i kakve su njihove procedure, odnosno praksa o obavještavanju kandidata o statusu prijava za posao. Zanimalo nas je i da li kompanija Voli zapošljava osobe s invaliditetom i koliko njih je do sada angažovano, kao i da li time ispunjavaju odredbe Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju lica sa invaliditetom. Izostao je i odgovor na pitanje postoji li, pored zakona, u okviru Volija neki interni pravilnik koji reguliše zapošljavanje osoba sa invaliditetom, kao i da li će preispitati postupanje zaposlenih u konkretnom slučaju i razmotriti mogućnost davanja prilike ovom mladiću ili drugima u sličnoj situaciji.

Uz napomenu da ne mogu detaljnije komentarisati konkretan slučaj, jer ne raspolažu kompletnim informacijama, iz Udruženja mladih sa hendikepom izrazili su zabrinutost i sumnju da je riječ o diskriminaciji.

“Iako akt diskriminacije, odnosno diskriminatorno postupanje utvrđuje, u posebnom postupku, Zaštitnik ljudskih prava i sloboda ili sud, možemo izraziti zabrinutost i sumnju da je riječ o diskriminaciji imajući u vidu da kandidat nije bio pozvan ni na razgovor, odnosno intervju, niti mu je data prilika da, pored poslate prijave – ukoliko je ista ispunjavala formalne uslove – predstavi svoje reference, interesovanje i kvalifikacije za dati posao”, kažu iz UMHCG.

Podsjećaju da je pravo na rad jednako garantovano svima, u skladu sa kvalifikacijama i opštom zdravstvenom sposobnošću, a odbijanje zaposlenja neke osobe zbog pretpostavljenog ili stvarnog oštećenja (u ovom slučaju autizma) predstavlja diskriminaciju.

“Uprkos ovome, česte su upravo prijave od strane osoba s invaliditetom i njihovih porodica o diskriminaciji prilikom traženja posla i postupka prijave, iako svi poslodavci imaju obavezu zapošljavanja određenog broja osoba s invaliditetom u odnosu na ukupan broj zaposlenih (tzv. kvotni sistem), te obavezu plaćanja posebnog doprinosa ukoliko ne ispoštuju ovu zakonsku obavezu. Nakon ovog slučaja, konkretno smo zainteresovani za informaciju da li kompanija Voli ispunjava kvotu i ukoliko to ne čini da li redovno plaća posebni doprinos na račun Fonda za profesionalnu rehabilitaciju”, istakli su iz UMHCG.

Zakonska obaveza, a ne humani čin

Kažu da često primaju prijave koje ukazuju na to da poslodavci ili ne pozivaju kandidate/kinje s invaliditetom na intervju, ili da ih, čak i kada ispunjavaju uslove konkursa, ne uzimaju ozbiljno razmatranje.

“U tim slučajevima, nudimo pravnu pomoć i podršku u ostvarivanju i zaštiti prava, ali i radimo na osnaživanju samih osoba s invaliditetom da aktivnije zastupaju svoja prava”, ističu u UMHCG.

U Udruženju mladih sa hendikepom smatraju da je u konkretnoj i svim sličnim situacijama potrebno adekvatnije raditi na promociji zakona, važnosti i višestrukim benefitima zapošljavanja osoba s invaliditetom, te jačati nadzor nad sprovođenjem zakona. Potrebno je, ističu, i razvijati svijest da zapošljavanje osoba s invaliditetom ne prestavlja humani čin i socijalnu komponentu, već predstavlja zakonsku obavezu, te ima društvenu i ekonomsku korist.  

“Ovakvi slučajevi, nažalost, pokazuju da svijest o potencijalu i sposobnostima osoba s invaliditetom, posebno određenih kategorija i među samim osobama s invaliditetom, još uvijek nije dovoljno razvijena, te da je potrebno dodatno raditi na edukaciji poslodavaca i na sprovođenju zakona u praksi”, smatraju u UMHCG.