Nakon rođenja prvog dijeteta Svetlana Rajković se susrela sa velikim brojem problema koji su katakteristični za početak dojenja, a s obzirom da nije imala prave informacije taj prvi mjesec karateriše kao katastrofalan, što se nakon nekog vremena promijenilo kada je dobila i pravi savje

Ona pojašnjava da je slušala sve oko sebe, a oni su uglavnom imali pogrešne savjete, koji su se i razlikovali i bili kontradiktorni jer je bilo više osoba uključeno u “savjetovanje”.

“Mora na 3 sata da jede, jedna dojka 15 minuta druga 15, mjerili su na sat  koliko je beba sisala… Imala sam ragade ali i puno mlijeka. Jednostavno nisam bila dobro informisana i bez prave podrške i savjeta dok me snaha nije pozvala i rekla da osluškujem bebu I njene potrebe i od tad nam je krenulo sve na bolje”, kazala nam je Svetlana u intervjuu kojim “otvaramo” Nacionalnu sedmicu promocije dojenja.

Ona sada može da se pohvali dugim dojenačkim stažom svoje starije ćerke iako se vratila na posao kad je beba imala 3 mjeseca, a isključivo je hranjena njenim mlijekom do skoro 6 mjeseci.  Prvi put je dojila skoro 24 mjeseca, a druga ćerka sisa već 16 mjeseci. Bebe je hranila isključivo svojim mlijekom do 6 mjesca, a zatim uvodila dohranu.

Svetlanino drugo iskustvo u dojenju je potpuno drugačije, zahvaljujući naučenoj lekciji.

Prvi put se nikome nije obraćala za pomoć, jer, tvrdi, nije imala kome. Sada je već drugačije – članice udruženja Roditelji su dostupne za podršku i pomoć kao iskusne majke u dojenju, kao i doktorica Vjera Janković, a i pronalazila je pretražujući internet sve što je interesovalo.

Za nju se dojenje uvijek podrazumijevalo, uopšte nije razmišljala o nekoj drugoj opciji.

“To je nešto najbolje za bebu i najzdravije. Ne bih mijenjala onaj osjećaj kad me zagrli onim malim ručicama i sa uživanjem siki, ni za šta na svijetu”, kaže Svetlana.

Ona ima jako malo prijateljica/rođaka koje su dojile djecu, pa su uglavnom oduševljene što još doji ili je dojila,  mada ima i onih koji joj govore “da nije normalna”.  U većini slučajeva ljudi u njenom okruženju reaguju pozitivno.

Svetlana vjeruje da mali broj žena doji djecu u Crno Gori prvenstveno zbog neinformisanosti, slabe podrške okoline, a i najbitnije stava zdravstvenih radnika, počevsi od babica u porodilištu, patronažne sestre koja dolazi pa do izabranog pedijatra.