Nažalost, ima dosta cura koje su izgubile svoje bebe, bilo u ranim mjesecima trudnoće, u poodmakloj trudnoći ili na rođenju, ili ubrzo potom. Nije važna faza u kojoj se to dogodilo, već ogromna bol koja se neminovno osjeća i pitanje – kako dalje ?

Moje iskustvo su dvije izgubljene bebe, obije u trećem mjesecu trudnoće, prva u februaru, druga u avgustu ove godine. Obije iz vto procesa, očekivane,željene, obožavane..od prvog trena. I ponovo, nije važna “veličina” trudnoće, jer “ljudski duh nema veličinu”..to je osjećaj da mali, novi život raste, to je savršenstvo prvih otkucaja..

Pri pogledu na malu, pulsirajuću tačku na ekranu-dah se oduzima,cijeli svijet staje u taj tren, u taj pogled, u taj smotuljak koji toliko znači i toliko obećava..U prvoj trudnoći,danima se nisam mogla odvojiti,nije htjelo samo da me napusti,prosto je prestalo sa razvojem..čekala sam kiretažu. Buđenje nakon zahvata me našlo okupanu nekontrolisanim suzama i ponavljanjem:”Nema moje bebe, nema više moje bebe..”

I nije je bilo.Praznina..beskrajna. A onda sam nadljudskim naporima skretala misli i čekala protek od tri mjeseca, koliko je rečeno da je bezbjedno,da mi vrate dva preostala zamrznuta embriona. Došao je i taj dan. Treći put na ginekološkom stolu (prvi transfer nije uspio,iako sam mu pjevala, pričala, mazila stomak i činila sve što sam znala i umjela da se blastica održi),treći put puna nade, očekivanja, ushićenja..Dva odlična embriona. Zadovoljstvo. Sreća. Pa opet iščekivanje. Pozitivna beta.Praćenje rasta..Embrion sa pozitivnom srčanom radnjom. Stiskam papir sa ispisanom dijagnozom i plačem od sreće na ulici. Ne umijem hodati od količine sreće koju osjećam.

Zaboravljene su sve igle, špricevi i tablete, sve je ružičasto, čitav svijet je moj..Pričamo i mazimo se, svakog trena, jutra i večeri..Do onog trena kad se više nisu čuli otkucaji srca. Boli nadljudski. Opet ga ne puštam i prolaze dani do kiretaže.U tim danima odlučna sam da tražim uzrok.Nalazim,čujem,saznajem,da se kiretirani materijal treba poslati za Beograd. Međutim, noć pred zakazanu intervenciju, kreće samo.Bolovi,grčevi..tuga. Držim ruku da ga uhvatim..kažu da je veličine male masline.Ludilo..Radi svake sigurnosti, ujutru se obavlja zakazano. U materijalu nisu našli dovoljno da kažu šta je bilo sa njim. Ali meni su-trombofilije.

Uz vjeru da će biti bolje, da znam uzrok i da ću uskoro držati svoju bebu u rukama, idem u nove borbe i u nove pobjede. Jer i ovo su bile male pobjede. Ljepota ranih jutarnjih mučnina i prvih pregleda..Ovo su bili i strašni porazi. Ali zato se mora dalje..Baš zato.

Da bismo bile podrška jedna drugoj, a znam da nas ima prilično nažalost,pišite..možda nekom pomognemo i olakšamo. I sjetimo se malih anđela, dok čekamo našu bebu ispod duge..