Kako god da postupimo cini nam se da gresimo, ne valja ni prestrogo jer ih sputavamo, onemogucavamo im razvoj samostalnosti i individue, a ni popustljivo jer nam posle pred ocima rade sta hoce. Stvarno je tesko, ali mora se naci zlatna sredina u svemu. Kod nase cerkice je efikasna time-out metoda kaznjavanja i nagradjivanje zavisno od postignutog cilja (od pohvale,neznosti pa do nekog eurica :-)). Ali, cini mi se da sve to ne bi bilo uspesno kada se muz i ja ne bismo slagali u svemu tome, cim jedan roditelj grdi a drugi brani, to je minsko polje, deca to vesto iskorisscavaju i manipulisu sa roditeljima

Mi smo kod takvih stvari bili malo stroziji i dosledniji, npr. kad mlati po televizoru, danas je to plisana igracka,sutra ce biti pepeljara, kad dira utikace i prekidace od struje, kad pokusava da rovari po fioci sa kasikama,viljuskama i nozevima, u sustini u opasnijim situacijama,a ovo ostalo,ma neka diraju sve,neka rastu deca slobodno :-), kako ce drugacije upoznati svet ako ne budu istrazivali

Vrlo je tesko vaspitati djecu, posebno u danasnje vrijeme….I mi roditelji vjerovatno u nekim situacijama, uvidjamo da su nase vrline, danas mane. Moji roditelji su mene ucili da npr. budem skromna. Ako si danas skroman, gotov si!!!!, tako da ja za moju djecu trazim neku novu formulu stvaranja kvalitetne licnosti i to radim od njihovog rodjenja.

Prvenstveno smatram, da je najbitnije da roditelji postupaju skladno, i da imaju isti stav oko vaspitanja i reagovanja u pojedinim situacijama. Cak i kad MM odreaguje, po mom misljenju, pogresno, ja ga ”prekorim” kad djeca ne slusaju, nikad pred njima.

Ne treba biti strog roditelj, treba djeci pruziti slobodu, jer se na taj nacin razvijaju, ali to nikako ne smije biti apsolutna sloboda….E ja se tu gubim, jer ne znam dje da odredim granicu……

Onda ima djece koju je lako usmjerit, dok su pojedina, kao moja, takva da svaki dan ocekujes nesto novo od njih, bilo pozitivno ili negativno, a posebno je tesko se snaci kad  u istim situacijama reaguju na razlicite nacine, te se nikad sa njima ne zna.

Ja volim sto su takve, jer sam onda ja na testovima svaki dan, pa mnogo moram uciti i preispitivati svoje i MM postupke.

Sto se tice kaznjavanja, ni tu mnogo toga ne pali u mojoj kuci….Obicno moraju da miruju nekih pola h, ili nema crtaca, ili necemo ici u posjetu, setnju…….

Nagradjujemo ih i ohrabrujemo svakog dana….taj dio najvise volimo…

Mislim da cemo se sloziti da se svi stalno pitamo da li ih pravilno vaspitavamo, i dobro je sto se pitamo, jer sigurno smo onda na pravom putu…tesko jeste, ali plodovi su nase zadovoljstvo.

p.s. Moram navesti primjer jedne porodice – dvije djevojcice od svoje majke ne 

      smiju da taknu niti jednu igracku u svojoj kuci bez njene dozvole, a mislim

      da ne znaju sta je to oprljati ruke u pijesku prilikom igre u nekom od nasih 

      parkica, jer im je majka postavila sterilne uslove zivota. Zar to nije zalosno?

Je li to neki trend kod djece, mada bih prije rekla kod nas roditelja da su sva djeca “jako nestasna” i rade upravo svi one iste nestasluke… sve sto procitam imam i kod kuce. Desava li se vama da vam stariji kazu “nasa djeca su znala red, nisu smjela da se tako ponasaju i da rade takve stvari”? To je tacno, sjetite se da smo mi uglavnom kao mali imali mnogo vise straha i postovanja (strahopostovanja) prema starijima ili prema cak i nekim stvarima. Mislim da je danas povecana uloga oceva u zivotima djece, majke su malo i opustenije zbog toga i generalno smo svi u nekoj slobodnijoj varijanti vaspitavanja. Dodatno zivimo u veoma kriznim vremenima, a dostupnost svakakvih informacija je mnogo veca. Sve su to razlozi da su nam djeca nestasnija (a nisu) i da mi djelujemo kao strogi (a nismo).

MM je mnogo blazi od mene prema djetetu, ali kad razmislim, sve su to trenuci kojih cemo se sa radoscu sjecati. Nekad (dosta cesto nazalost) poludim, pa se kajem, ali nastojim da napravim jedno racionalno i razumno stvorenje od svoga djeteta koje nece pokleknuti pred prvim izazovima i folirazama oko njega…

I ja sam da se djetetu pruži sloboda da istražuje…mi ne dopuštamo sve ono što njega može povrijediti ili je opasno za njega, a i nešto što se kasnije teško ispravlja.

Mislim da djecu treba usmjeravati, polako, smireno. Prvenstveno, roditelji treba da imaju viziju kako žele da vaspitavaju dijete. A onda u kombinaciji sa djetetovim karakterom, gradi se njegova ličnost. 

viktorialena, to jeste žalosno. Meni nije jasno kako neko može da NAREDJUJE mrvicama takvim. Ja to gledam ovako – cijelog života će im se postavljati granice:  ovo smiješ, ono ne smiješ…  Ja želim da mom djetetu dam ljubav, nježnost i slobode da zajedno uživamo. Da nam vidiš ručice kad kopamo po pijesku. Ma nama ne trebaju lopatice i grabuljice 🙂 A tek kako ja izgledam nakon igranja sa njim 

Pa sigurno ima razlike kad je samo jedno dijete i kad ih je više, jer onda pokušavaju da pridobiju pažnju i vrijeme za sebe svim mogućim metodama, a mi reagujemo tek kad nam se smrkne, impulsivno.

Ja imam samo jednog bebca, 2 godine, ali je li rođenjem dobio taj karakter, ili smo i mi uticali, pojma nemam – sa njim nema problema.

Od početka nismo dopuštali stvari koje nisu dozvoljene ni sad, niti će biti prihvatljive kasnije. Nismo htjeli da stekne pogrešne navike pa da pati i pita se što je pogriješio u vrijeme kad počnu zabrane i kad nama ti “nestašluci” više ne budu tako simpatični.

Primjer – bacanje voća i stvari sa stola, udaranje po televizoru. Pokušavao je to par puta čim je prohodao i mogao da dohvati stvari sa stola – i nije mu bilo dopušteno već od prvog pokušaja. Prvo riječima ne, onda uzimanjem stvari njemu iz ruke, a kad treći put proba uzimanje stvari i moje nošenje njega na drugu stranu sobe uz prijetnju “mama će da bije” (to “bije” je “šljap” po guzi preko pelene), a onda ako treba i to “šljap”. Nisam nikad prekršila obećanje, ali sam ga i dala i ispunila svega nekoliko puta. Pri tom ne vičemo, ja sam alergična na vrisku (osim ako baš nisam “u momentu”, onda me i vi čujete garant :)), ali ne čekam da me izludi pa da reagujem.

Međutim, u početku nisam imala neku podršku – bilo je rođaka koji su ga, kad dođemo u goste kod njih, bukvalno učili da baca i da razbija stvari sa stola, davali mu staklene figurice da baca, u isto vrijeme kad ja njemu kažem ne. I onda dijete zbunjeno gleda, naravno da mu ništa nije jasno. Tada ga ja pustim da baca po njihovoj kući ako nije opasno za njega, a rođaki lijepo mirno kažem – dobro, vi ga učite da baca i razbija slobodno, samo da znate da će ako to nastavi kući, dobiti batine svaki put. Brzo su prestali 🙂

Sa druge strane, poprilično je spretan i gledam da ga fizički aktiviram od početka, jer mislim da djeca koja su uglavnom zatvorena i nemaju drugi izbor osim da divljaju po kući. Radimo razne lagane vježbice, već mjesecima idemo sami uz stepenice, sad i niz stepenice (inače i nemamo lift a na 5. smo spratu), kad idemo u šetnju istražuje, hoda po ivičnjaku (profesor Rajković preporučuje za razvoj sinapsi :)), hvatamo bubice, pređemo 50 metara za pola sata, al nema veze… Svakog dana nešto novo usvojimo, a gledam da sve što može sam i radi sam, da mu pratim interesovanja i ne silim ga na vid zabave koji je meni interesantan, a njemu možda i nije. 

Za vaspitanje sam ja ipak čvršća od tate,. Meni on u šali nekad kaže da odgajam Spartanca, al se ja ne slažem sa tim. Samo što insistiram da se obećanja daju rijetko, ali kad se daju da se poštuju (npr. obećanja tj prijetnje za batine, obećanja poklona, nagrada, bilo čega…) Nadam se samo da odgajam buduću samostalnu osobu i dobrog čovjeka.

ana said

Ja sam bas bila ponosna na sebe dok sam imala samo sina. On sad ima skoro 4. godine, i taj dio je sa njim bas tekao lagano. Vrlo rano je progovorio, nekako uvijek bio razuman i bas mnogo stvari sam sa njim mogla da postignem dogovorom. Ima on naravno svojih bubica i zutih minuta, ali resavamo, posaljemo ga u sobu dok se ne smiri jer histerisanje nikako ne tolerisem, ili za vece prestupe ukidanje neke privilegije mada to bude dosta rijetko.

 

 

na kraju, ne svodi se sve na to hoce li nas poslusati ili ne. Nekako vjerujem da najvise i najbolje uce spontano, gledajuci i slusajuci roditelje, pa se nadam da ce usvojiti dovoljno toga korisnog i dobrog da prevlada ili makar parira uticaju koji ce kasnije imati drustvo. Zadovoljna sam jer vidim da smo mu vec usadili ljubav prema knjizi, da uziva u muzici, da je druzeljubiv i otvoren, nije sebican. Doduse, dijelom su to i urodjene osobine, ali se trudimo da ih podsticemo. Voljela bih da oboje odrastu u ljude koje ce odlikovati cojstvo, siroko obrazovanje, samosvijest i dobri maniri. I da reprodukuju sto manje maminih i tatinih mana:)))) a ako ih bas i usvoje,da ih barem budu svjesni

E ne cupa ovaj moj nikoga bez mene. kako me vidi tako se odmah hvata za moju kosu, dok sisa prst. Ujutru se prebaci kod mene u krevet pa vrti ne prestaje, kad se pogledma u ogledalo prepadnem se. Izludjuje me sa tim:)

Znači, nijesmo jednini  Čak je i žvaće Ja mu uzmem kosu iz ruku, iz usta, govorim – ne, ma ne pomaže. Užas, ja nikad nemam frizuru