Loguj se
Registruj se
Home
Topic RSS
(3 votes) 1:14 pm
Guests
08/10/2010
Offline
Cesto razmisljam o tome koliko smo svi mi nepravedni prema sopstvenoj djeci i koliko imamo visoka ocekivanja od njih a nizak prag tolerancije. Sta sve u afektu govorimo sopstvenoj djeci i koliko ih takvim ponasanjem obeshrabrujemo da postanu samosvjesni i hrabri ljudi koji se ne boje iskazati svoje misljenje pred drugima. A u ekstmnim situacijama ni pred samima sobom….
Uglavnom, od samog rodjenja etiketiramo djecu. Pa tvrdimo da je ‘beba lijena’ kada sporo sisa. Ako place vise nego sto baka ili tetka tvrdi da su njeni plakali – onda je proglasavamo nervoznom bebom i plackom. Kasnije ta ponasanja definisemo i kao razmazenost i bezobrazluk. Pa ih osudjujemo jer nikako pelene da odbaci, nece da,kao druga djeca,sjedi u pijesku i igra se sam,sama sa sobom i kamencicima,zove mama,mama,mama….I tako u krug. Ne vodimo ih na putovanja jer ‘ionako nista nece zapamtiti’, a istina je da nam je tako lakse i komotnije se osjecamo. A zapravo,samo treba da shvatimo da su mali i da je ovaj svijet, u kojem se i mi cesto lose snalazimo i pored godina, skole i iskustva sa brojnim ljudima, za njih veeelika nepoznanica…
Samo sam zeljela da sa vama podijelim svoje strahove od toga koliko mozemo sopstveno dijete nerazumjeti.
2:09 pm
Veoma smo nepravedni, ali to je dio odrastanja i naseg i njihovog… Koliko god razmisljala o tome, nikakvu promjenu neces unijeti, to je tako i treba se samo pomiriti s tim… Mi koliko im pomazemo da porastu i postanu ljudi, toliko ih sputavamo, ali sto se vise “kidamo” zbog toga, postacemo nezadovoljniji i mrzovoljniji roditelji, a takvi su definitivno najgori. Kad god nesto uradim zbog cega se kasnije pokajem (nekad i otplacem), pomislim da sam to uradila sa najboljom namjerom, pomislim da sam to od srca uradila i da bolje nisam mogla i idemo dalje…. Samo ne zelim da dopustim da budem vjecito nezadovoljna i mrzovoljna i da me zapamti kao ljutu mamu koja vaga svaku rijec i postupak i stalno je u grcu. Inace sam zagovornik jasnog i otvorenog pokazivanja osjecanja i misljenja i kod moje djece to zelim da podstaknem…pa kud puklo da puklo
2:57 pm
Members
NVO Clanstvo
16/10/2010
Offline
Uporedjivanja sa drugom decom, etiketiranje zbog mnogih osobina… sve ja to smatram necim sto svi roditelji rade. Uostalom, kada se na jednom mestu sastanu dve ili visse majki i sami znate da je glavna prica koliko koje jede, sta jede, koje pravi problema sa spavanjem, a koje sa pelenama, itd.
Deca vole da kasnije iskoriste etikete koje ste im nalepili upravo kao izgovor za to sto rade. Tako sam ja par puta rekla u njegovom drustvu da on nece da jede krompir i sada je on kategorican da one ne jede krompir!
Moje pravilo, tj. pravilo koje smo muz i ja uspostavili pre nekog vremena, upravo zbog ovakvih situacija koje su nam se obile o glavu,je da nikada, ali nikada medjusobno a ni sa drugim osobama ne pricamo o njemu , onako kao da on nije tu. Cak i kad idemo kod doktora trudimo se da ga sto vise ukljucimo u razgovor, jer je tu ipak rec o njemu!
Ako sam u drustvu drugih roditelja, uvek cekam da se on udalji ako hocu da se ukljucim o razgovor o njemu sa drugim roditeljima.
Zbog toga me je i nerviralo to sto u vrticu vaspitacice imaju obicaj da vas sacekaju na vratima sa informacijama o vasem detetu i krenu da pricaju kao da on nije tu! U tim slucajevima ja se automatski okrecem ka njemu i ukljucujem ga u razgovor, a vaspitacici dam do znanja da cemo razgovarati drugom prilikom.
5:04 pm
Guests
08/10/2010
Offline
Ana, vidis, to ti je dobar pristup. I vrlo primjuenjiv u praksi.
Na svu srecu, sazrijevamo kao roditelji. Ja sam za deceniju roditeljskog staza naucila da se relacije sa djecom grade individualno, a ne uporednom metodom i slusajuci mame iz parka, kao i familiju. Takodje, djecu svuda vodim sa sobom i ne mislim da nece nista zapamtiti od neke daleke zemlje, a da ce meni samo otezati put. Naprotiv. Uzivancija mi je da putujem sa njima. No, ono sto vidim kao svoju manu je prevelika obuzetost poslom, a posebno mobilnim telefonom i kompjuterom i van radnog vremena. Valjda negdje covjek dobije, negdje izgubi.. Ne znam…
5:56 pm
Koliko smo nepravedni prema svojoj djeci?
Moj odgovor je veoma malo -cak nimalo.Kad pomislim koliko su moji roditelji mene sputavali, branili sve, ja pokusavam da se stavim u polozaj svoga djeteta.
Danasnja djeca imaju sve – ali apsolutno sve. Samo pokazu prstom i to im se kupi. A moje pitanje je – Da li je to tako bilo kad smo mi bili djeca?
Toliko se vrijeme promijenilo, da prosto se nista nevrednuje.Mi moramo djecu nauciti (svak ima svoj poseban nacin kako ) da shvate zivot i desavanja oko sebe,kako da vrednuju ono sto im se kupi i sl.
11:45 am
Guests
08/10/2010
Offline
Vidis, ja imam potpuno drugaciji utisak od tebe Nikolina. Ja sam imala spokojno djetinjstvo, mirno, tiho, uljuljkano u topli, mirni dom u kojem nikada nije bilo frke ni trke. Sve mi je bilo kupljeno, i vise nego sam zeljela, svuda smo putovali i nikada nije bilo rijeci o tome da necega nema ili necega ne moze biti. Moja djeca zive u kuci u kojoj telefoni stalno zvone, kompjuteri se ukljucuju cesce no cesma u kupatilu, slusaju nas etelefonske razgovore koje nekada moramo obavljati pred njima jer i MM i ja radimo poslove koji podrazumijevaju i vanredne situacije.
Nekada nije stvar novca vec stvarno nemam vremena da podjem i kupim im ono sto zele.
1:36 pm
E pa vidis Marijana znam kako se osjecas. Nemoj da te grize savjest ili da se nerviras puno pogotovo sto ti sad rade hormoni. Ja sam po cijeli dan sa djecom i vodim ih svugdje sa sobom. Najbolje i najkvalitetnije vrijeme provedeno u mom zivotu -je TO.
Svi mi se ponekad zapitamo -Da li smo dobri roditelji?
Djeci treba pruziti sto vise ljubavi i paznje. Dijete koje ima sve osim toga -osjeca se veoma nezadovoljno. Vi mozete kupiti djetetu i vile i gradove,ako nemate vremena za svoje dijete onda vam dzabe sve. 🙂
3:37 pm
marijana said
Cesto razmisljam o tome koliko smo svi mi nepravedni prema sopstvenoj djeci i koliko imamo visoka ocekivanja od njih a nizak prag tolerancije. Sta sve u afektu govorimo sopstvenoj djeci i koliko ih takvim ponasanjem obeshrabrujemo da postanu samosvjesni i hrabri ljudi koji se ne boje iskazati svoje misljenje pred drugima. A u ekstmnim situacijama ni pred samima sobom….
Uglavnom, od samog rodjenja etiketiramo djecu. Pa tvrdimo da je ‘beba lijena’ kada sporo sisa. Ako place vise nego sto baka ili tetka tvrdi da su njeni plakali – onda je proglasavamo nervoznom bebom i plackom. Kasnije ta ponasanja definisemo i kao razmazenost i bezobrazluk. Pa ih osudjujemo jer nikako pelene da odbaci, nece da,kao druga djeca,sjedi u pijesku i igra se sam,sama sa sobom i kamencicima,zove mama,mama,mama….I tako u krug. Ne vodimo ih na putovanja jer ‘ionako nista nece zapamtiti’, a istina je da nam je tako lakse i komotnije se osjecamo. A zapravo,samo treba da shvatimo da su mali i da je ovaj svijet, u kojem se i mi cesto lose snalazimo i pored godina, skole i iskustva sa brojnim ljudima, za njih veeelika nepoznanica…
Samo sam zeljela da sa vama podijelim svoje strahove od toga koliko mozemo sopstveno dijete nerazumjeti.
Vidiš Marijana,ja imam utisak da si ti veoma dobra mama prema svojoj deci,nemoj se opterećivati.
Nepravedni su oni koji dolaze u alkoholisanom stanju kući,koji tuku i viču na svoje dete,i slično.U pravu si za to da očekuju neki roditelji previše,ja iskreno od moje ne očekujem ništa više nego što može da pruži.A što se putovanja tiče,mene su svi živi kritikovali što vodim u Beograd bebu od 5 meseci,i iako ništa nije zapamtila bila je srećna.A sad kad ima 7 idemo za Češku 
Pa šta ako je mala,kad god može mama će svuda da je vodi sa sobom
Što se posla tiče,ženo,ti radiš da bi ih prehranila,ne vidim tu nikakvu nepravdu.I ja moram počet da radim kad napuni godinu dana,još je beba,srce mi se cepa,još da pomislim da nisam pravedna pa da puknem od muke.
6:10 pm
Nema sanse da uporedim svoje odrastanje sa ovim danas, prosto drugo je vreme….Deca se razlikuju od nas a mi od nasih roditelja u ovim godinama… Iako sam za razliku od mnogih u mogucnosti da veci deo dana provodim sa decom, cesto se pitam posvecujemo li se dovoljno i onanko kako je njima potrebno… S jedne strane na srecu a s druge na zalost, tehnologija je neverovatno napredovala, pa nekako vidim da je nas problem u stvari, da vise ne znamo ni oci ujutru da otvorimo bez mobilnog i kompjutera! Radili su i nasi roditelji poslove koje mi danas radimo i morali da budu dostupni non stop, ali mi kao da ne umemo da nadjemo granicu sta je korisno za nas i posao a sta nije za porodicu i decu… Treba nekako podvuci crtu, dati sebi manje obaveza, zavrsice se neki posao i bez nas, nesto ce se ponoviti, a deca rastu i neke stvari se tu desavaju koje se ne mogu ponoviti i dragoceno ih je doziveti i osetiti
8:43 pm
Guests
08/10/2010
Offline
Ja sam od tih koji ne umijeu podvuci crtu. Priznajem. Posao mi je vazan ali ne u smislu ambicija i karijere vec da odgovorno dam sve od sebe. Mozda je to posljedica cinjenice da sam u ovakvoj Crnoj Gori, zemlji u kojoj je nepotizam drustveno priznata kategorija i vrlo pozeljna, sve sama uradila i nikada nisam imala ama bas nikakvu zaledjinu, guranje, otvaranje vrata, ni malih ni velikih. I MM i ja apsolutno sve sami i to znaju svi koji nas poznaju. A sa ti, valjda, u mojoj glavi ide i predanost poslu.
A kada sam pisala o etiketiranju djece i sl nisam mislila na sebe jer, uglavnom, to ne radim. Naprotiv. Podsticem djecu da budu svoji i drugaciji koliko god oni to zele, da budu ostvareni i srecni. I vodimo ih svuda na putovanja. Super za put u Cesku, Marijanci. I mi smo isli svi zajedno u aprilu. Sa sve bebom u stomaku. I oduvijek ih svuda vodimo. Neka slusaju strane jezike, neka vode drugacije obicaje, probaju drugacije okuse, vide drugacije krajeve… Sve to stvara sirinu kod ljudi… Sve sam skupa nabrojala vise kao neku zbirku raznih nepravdi koje vidjam oko sebe ali ih i pronalazim u sebi. Meni uskoro stize trece dijete i zivot ce nam se svima promijeniti. Zato, valjda, pokusavam da se presaberem i vidim u cemu sam grijesila, sta sam dobro radila… Da znam za dalje. A posao…. Eho, posao…. Ne mogu ja to kao sklopku da ugasim, pa za godinu dana, opet da upalim kao da nista nije bilo. I posao je dio nas. I nije uvijek samo stvar zarade, vec i licnog ostvarivanja, svoje pune licnosti. Ja jesam prije svega majka, ali sam i osoba koja se trudi da svojim radom unaprijedi sredinu u kojoj zivimo, nekada ukazujuci na nepravilnosti, nekada stvarajuci nesto novo, drugacije. I kada objasnjavam konobaru da mi mora, umjesto listice ispisane rukom, donijeti fiskalni racun mislim da sam na oba zadatka. I majke koja uci djecu da znaju i traze svoja gradjanska prava, i gradjanke koja ukazuje na anomalije ovoga drustva. Ne znam kako je njima samnom. Znam da je meni sa njima super
9:05 am
10:18 am
Guests
08/10/2010
Offline
Draga Ana, predivno si ovo napisala. Predivno. Nadam se da majki poput tebe ima jos puno u ovom gradu.
Hvala sto si podijelila sa nama tvoje iskustvo.
8:53 pm
ana said
Cesto razmisljam o ovome…Morala sam se vratiti na posao kada su imali po 7. mjeseci. Narocito sa prvi djetetom mi je to tesko palo. Opet, pregurali smo to. Onda je dosla malena, a ja sam bila u tripu da njemu oduzimam nesto, da mu kradem nesto vazno jer je imao samo godinu i devet mjeseci i tako sam svaki trenutak provodila sa njim, pauze izmedju dojenja koristila samo za igru sa njim, ukljucivala ga u sve. Ponovo krenula na posao, a on u tom periodu skinuo pelene i odjednom poceo da muca. Naravno, odmah sam okrivila sebe i sve promjene u njegovom zivotu koja sam JA naglo uvela. Na kraju se ispostavilo da je to fiziolosko mucanje koje je proslo. Svi su govorili da je to nista, ali ja sam iscitala sve cega sam se mogla dokopati na tu temu i uvela puno novih vjezbica i igrica (tada sam saznala za vezu fine motorike i govora)… Sada su veci, idu u vrtic i opet mi se cesto desi da uvece kad legnu ja prevrcem po glavi kako nisam dobro reagovala na njenu neposlusnost, kako se njemu nisam dovoljno posvetila i tako. A onda stanem i vidim da smo za to popodne zajedno pravili kolace, da sam im citala knjigu, da smo se puno mazili i gledali strumfove zajedno, a u medjuvremenu spremala veceru, slozila ves, ukljucila masinu, pripremila sve za sjutra, okupala, mazila, uspavala citavo vrijeme pricajuci i odgovarajuci na mnogobrojna pitanja… I da li mogu ja stvarno svaki put da odreagujem mirno i stalozeno kad moja dvogodisnjakinja po ko zna koji put ispituje granice na opasan nacin, i da nekad ne zbrzim odgovor za mog cetvorogodisnjaka koji u toku dana postavi makar 100 pitanja…Uporedjujem ih cesto sa mm, jer mi je fascinatno koliko su razliciti i kako potpuno razlicito reaguje na stvari. Trudim se da nikad to ne radim pred njima…Malena me izludjuje svojim karakterom, a opet u sebi likujem sto je takva i trudim se da je ne sputavam previse i nadam se da ce ostati takva, pravi mali borac… A on, njezna i osjetljiva dusica, njemu pokusavam da pomognem da se izbori sa grubostima i nezgodama u vrticu, i tako svako vece pricamo i ja mu dajem opcije kako moze reagovati kada ga drugar udari ili nece da mu da igracku isl. Govorim im da ih volim, i kad sam ljuta, i kada kaznjavam, da ih uvijek u svakom trenutku volim najvise na svijetu. Pricamo, pricamo i pricamo, svaki dan ja pricam sta sam radila na poslu, on mi prica sta je radio u vrticu i pokusavam da na taj nacin da ga naviknem, a samim tim i nju, da mozemo i trebamo da pricamo o svemu. Nekad me grize jer mi se cini da sam nepravedna prema njemu, jer zbog njegove prirode i razumnosti, mozda ocekujem isuvise…nekad mi se cini da nepravedna prema njoj jer grabim neke momente da posvetim samo njemu, da odemo u pozoriste, bioskop isl, a ona je ipak isuvise mala… I tako stalno u krug, ali valjda je i to dobro, dokle god se preispitujemo da li radimo prave stvari, da li smo dobri roditelji i da li smo nepravedni prema njima, to nam daje prostora da uradimo bolje, vise. Svi mozemo biti bolji roditelji, ali savrseni roditelji ne postoje. Svi smo u vjecnoj trci izmedju posla i drugih obaveza, a treba naci malo vremena i za sebe.
Upravo si opisala sve ono sto radim i svo ono sto osjecam! I ja imam troipogodisnjaka – isto takvog kao ti i dvogodisnjakinju- zgog koje , kako ti rece likujem u sebi, ali mi zivot uze!
Mnogo se bolje osjecam nakon ovog tvog posta…HVALA TI!
9:54 pm
Ovo su pitanja i nedoumice koje, cini mi se, svaki dobar roditelj ima. Nama je drugo dijete na putu i jos uvijek nismo rastrzani izmedju dvoje djece, ali vec brinemo i razmisljamo kako cemo zadovoljavati bebine potrebe a da ne zapostavimo stariju cerkicu. I nase zivotne aktivnosti se odvijaju otprilike tako, trudimo se i oblecemo oko cerke, a okolina nema mira pa sve – Razmazicete je… Ovoga u nase vrijeme nije bilo, ko je video svoju djecu od obaveza… A mi smo srecni sto joj posvecujemo vremena i trudimo se oko nje, a verujem da cemo to sve raditi i u buducnosti…ustalom zivimo i postojimo zbog nase djece, ona su nasa radost..
10:19 am
Guests
08/10/2010
Offline
Meni se, eto, cini da ne postoje razmazena djeca. Da su taj termin izmislili da bi osudjivali jedni druge ili abolirali zbog neuspjeha. Sta znaci razmazeno dijete? Podrzavam sve vas koje se ne obrcete na reakcije okoline koja, koliko god patrijarhalna, u sustini nije baby frendly. Imam bebu i nosamo je po cijeli dan. Trece po redu koje nosamo. I, naravno, da smo meta svih koji misle – okupaj, nagrani i stavi u krevet pa nek place, ne daj da te snadje! Ko da me snadje? Bebica kojoj treba toplina i njeznost. Smijesno!
10:29 am
Evo sta kaze moj dragi kolega Zoran Milivojevic o vaspitanju djece, izrazavanju ljubavi i razmazenosti 
. Ocigledno ne pripadamo istom psiholoskom pravcu .
Volite svoju djecu i pokazujte im to….
9:15 pm
Members
31/03/2013
Offline
“Ne kaznjavajte dijete svaki put i kad je krivo, jer ce ga zivot dovoljno kaznjavati i kada ono nebude krivo”. Prije neki dan sam ovo negdje na sajtu procitala i mnogo me je taklo.
Kao jedan prosvetni radnik, mogu reci da nema djece koja su razmazena. Taj termin je izmisljen da bi se vjerovatno prikrio neki nedostatak u odgajanju djeteta. Sigurna sam da “takva” djeca su samo zeljna ljubavi ili su navikla na ljubav, ali se odjednom i zbog necega to smanjilo.
Mogu reci da dijete moze biti ljubomorno ili pak lijeno ili nesto sasvim trece.
To zbog cega i zasto smo mi pojedini roditelji imali ovakvo ili onakvo ruzno djetinjstvo, neznaci da treba i nase dijete tako ili slicno tome da provede. Djetetu treba mnogo paznje i ljubavi, razumjevanja, a to neznaci da cete raspustiti vase dijete.
Sto se nepravednosti tice, mislim da ipak malo jesmo. Jer uvek ocekujemo vise od onoga sto nam dijete iskaze ili uradi. Djeca danas brze odrastaju nego sto mi mozemo i da zamislimo. Nego sto i psihologija moze da postigne u svojim ispitivanjima. Kako kazu pojedini prof “deca se danas radjaju sa fakultetom”, razumiju i ono sto je iznad njihovog (uglavnom) proseka. Ali to neznaci da treba sad od dece traziti da budu jedan Mocart ili Betoven.
Npr: ako je dete pri procesu odvikavanja od flasice preslo odredjeni kalendarski period, neznaci da je ono zakasnilo ili da se nece odvici, a i ne trebamo kinjiti dete zbog toga, jer kad dodje vrijeme “ono svoje” ono ce je samo iskljuciti iz upotrebe. Samo pomislite da ima dece koja tek pred polazak u skolu ostave flasicu, pa neznaci da su u bilo kakvom zaostatku od druge dece.
Da zakljucim, posto vidim da se zapisah Ne budite nepravedni ako vec jeste, jer ce sve svojim tokom doci na svoje mjesto, a dete samo trazi malo vise ljubavi i paznje i nista drugo…
Most Users Ever Online: 287
Currently Online:
26 Guest(s)
Currently Browsing this Page:
1 Guest(s)
Top Posters:
mamika m: 1304
Ana P: 543
lara92: 415
Budimka G: 386
svetlana22: 335
Cekalica N: 333
Member Stats:
Guest Posters: 232
Members: 3374
Moderators: 0
Admins: 0
Forum Stats:
Groups: 7
Forums: 33
Topics: 1045
Posts: 23482
Newest Members:
jelenabozovic, Dusko Mihailovic, testuser, _270, _269, _268Administrators:
