Kad život prođe i nema povratka, koliko žalite što više niste dale sebe, što se niste SVAKI dan gledale sa nekim ljudima?

Prije malo više od 2 mjeseca (19.oktobra) sestra moje kume sa kojom se družim od svoje 14. godine, je posle 5 godina izgubila bitku sa teškom bolešću. Tulila sam mjesec dana, držala u sebi, plakala da me ne vide.

Od juče više nema moje drage prijateljice iz Bg-a. Prvo i najiskrenije moje druženje od kad sam došla ovamo. Prijateljica kojoj sam mogla reći sve i koja je imala najbolje i iskustvom potkrepljene savjete. Bila mi je kao starija sestra, čak sam i više sa njom mogla podijeliti. Najdivnija i najstaloženija osoba koju sam znala. Nikad joj nisam uspjela, a sad neću ni moći, vratiti za sve što je učinila za mene…

I sad ne mogu da se uzdršim više, ne mogu da držim u sebi, da me ne vide. Noćas i nekako, spavala mi malena. A sad… Pita me dijete što sam tužna, a ja trošim maramicu za maramicom…

Strasno! To je jedino sto se ne moze nadoknaditi… sve postane tako nebitno i smijesno u poredjenju sa ljudskim zivotom!

Tajchi, ostani jaka i ne sjekiraj se oko sitnica, vidis da je zivot samo jedan!

Uh, ja sutra na posao  posle godinu i 8 mjeseci. Nisam ni sanjala da ce mi biti ovako tesko da ostavim bebanu iako je super prihvatila vrtic, ove sedmice isla po par sati na privikavanje.