Slazem se da usvajanje djece nikako nije tabu tema, kao i da joj nije mjesto pod “razno”, već je trebala biti u rubrici djeca.

Jedino što bi se kod ove teme moglo podvesti pod tabu je to što dosta ljudi ima strah od usvajanja, boji se da se upusti u to, i ima brojne predrasude. Znam par iz mog bližeg okruženja koji su usvojili dijete, ali im je trebalo dosta vremena da krenu u tu proceduru. Posle brojnih neuspješnih VTO, napravili su dosta godina pauze i sve nas pozitivno iznenadili kada su usvojili dijete. Izuzetni su ljudi i znam da će mu pružiti i više nego što mu je potrebno. Dijete je bilo malo, ali ne beba, i brzo ih je prihvatilo, i jako se vezalo za njih. Poprimilo je njihove osobine, i kad ih pogledaš, a da ne znaš, može se slobodno reći da liči na oboje, skinuo je pokrete, mimiku, način govora, face koje pravi, ma sve… liči. I stvarno su srećni i život im se skroz okrenuo, na bolje naravno. Veseliji su, raspoloženiji, više je obaveza i možda je to njima u početku bilo drugačije od nas koji smo rodili svoju djecu, jer su imali samo jedno drugo i mislili da će tako i ostati, ali vrlo brzo su se uklopili, i sada apsolutno nema razlike između njihove i bilo koje druge porodice. Kad ih vidiš osjeti se ljubav, briga, radost, ispunjenost, sreća…

Procedure jesu komplikovane, ali su oni imali sreće i dosta brzo su sve završili. Nisam ni znala da je u Bijeloj jako malo djece za usvajanje, a veći broj su ona djeca kojih se roditelji nisu odrekli, i koja mogu ući samo u hraniteljske porodice. Žene koje rade u Bijeloj su fenomenalne, dijete je paženo i maženo, koliko je to moguće u njihovim uslovima, ali je grijeh što tako malo sredstava imaju, pa im mnoge nepophodne stvari nedostaju.

Pričala sam sa nekim ženama koje imaju problem da se ostvare kao majke i dosta njih automatski odbacuje usvajanje jer, kako kažu, boje se posledica, kakvo će biti dijete, šta ako mu se pojave pravi roditelji, hoće li ga voljeti kao svoje, i mnoga druga pitanja zbog kojih se ne odlučuju na takav korak. Naravno da strah postoji, ali i ostali roditelji imaju strahove za svoju djecu, istina drugačije, ali ako želiš biti roditelj, smatram da, ako si već sve uradio i ne ide, treba usvojiti dijete. Ne samo što ćeš pomoći sebi i život učiniti ljepšim i ispunjenijim, već i zato što ćeš pružiti dom nekome ko je ostavljen, ko nije ništa kriv, a prepušten je sam sebi. Ako si u takvoj situaciji, a imaš ljubavi i spreman si da je pružiš, onda je sebično ne usvojiti dijete, a uz to imaš i mogućnosti. Ali svako ima svoje mišljenje i svoje razloge. Ja tako posmatram, ali nisam u toj situaciji, pa mi je možda i lako. Žao mi je samo što naša svijest nije drugačija i što nam standard to ne omogućava da se djeca uzimaju u hraniteljske porodice, da bar malo osjete šta je dom. Čini mi se da je takvih slučajeva malo.

Naiđoh na tekst iz Pobjede o usvajanju djece u Cg, koji baca malo drugačije svijetlo na ovu temu, ali ima i korisnih informacija. Nadam se da će se nešto skorije promijeniti i da će rodieljima koji to žele biti omogućeno da usvoje dijete.

http://www.pobjeda.me/2012/05/…..ugog-doma/