Moj muz je bio uz mene na porodjaju prosle godine. Najljepse iskustvo koje smo mogli da dozivimo! Usao je u momentu kada sam ja zavrsila sa pripremom i kada su me odveli u plavu salu (on je govorio zato sto cu roditi djecaka, btw do kraja nismo znali pol i stvarno bi djecak Sjedio je pored mene, drzao me za ruku, ljubio, mazio, pitao jel nikad vise necemo biti trudni (ono kad je bas boljelo) i kad se nas andjelko rodio, on ga prvi prihvatio. Vjerujem da je to ono sto spada u neponovljivo. Bio je sa nama i 2 sata poslije porodjaja. Niko nije postavio pitanje da li ce beba biti uz nas, ali vjerujem da je to bila procjena doktora i babica, da sam ja u stanju da se staram o bebi u ta dva sata. Porodjaj je bio savrsen (za prvorotku kojoj je pukao vodenjak a nije se otvarala, ukupno 4 sata od momenta ulaska u salu) bez pucanja i rezanja, samo uz moje kukanje da boli i da sigurno nesto nije u redu-na to su se sve tri babice i doktor samo smijali. 

O babicama i doktoru samo najljepse. Babice su bile toliko ljubazne da su mom muzu skuvale kafu (koju ipak nije mogao da pije u sali nego sa njima), doktor nam je donio po flasicu vode (na sta sam ja ostala bez teksta i pitala pa zar smijem, a on rekao, nemoj sve od jednom da popijes). 

Da li je svo ovo iskustvo posljedica cinjenice da je muz bio sa mnom i bio im super interesantan (prozvali su ga legendom jer je prisustvovao i nije djelovao kao da ga nesto od svega toga smeta) ili su uvijek takvi ne znam. Ali znam da cemo opet, za koji mjesec, biti u istom sastavu, sa istim doktorom, a nadam se i istim babicama, i proci bas kao prosli put.