hvala vam svima od srca

sad, kad se osvrnem, čini mi se da mi je najgora rečenica ikad upućena bila upravo ta: bolje bilo kakv muž, nego nikakav!!! kako sam bila bijesna, čak i danas poslije toliko godina osjetim ljutnju kad se toga sjetim.

I slažem se da treba biti srećan u braku, jer ako smo mi zaista i duboko nesrećni, vremenom cijela porodica postaje nesrećna. Naravno, treba pokušati popraviti odnose, ali u mom slučaju se radilo o bolestima zavisnosti, o kojima se u to vrijeme nije javno govorilo, malo su ljudi uopšte znali…

I jesam srećna Lara, ali je trebalo proći pravu golgotu mojih strahova u vezi sa vezivanjem, kako će to ćerkice podnijeti, 1000 puta “A što ako…”, i raznih ostalih gluposti koje nam se javljaju kada treba da se otvorimo nečem novom, vrlo bitnom, ali koje može uzdrmati naše porodice. I đevojčice su presrećne, a ta potvrda mi je zaista trebala, inače bi bila uzaludna sva ljubav i dobrota

Nažalost, naša država nema ama baš nikakve institucije pomoći za porodice sa poremećenom strukturom, bez obzira da li je jedan od roditelja sa vanbračnim djetetom, iz razvoda ili udovica/udovac. Onog trena kad sud dodijeli alimentaciju (a po zakonu je mora dodijeliti), djeca gube sva prava na novčanu ili pomoć u vidu besplatnih udžbenika, a alimentacija se ne plaća… Po novom zakonu se već poslije 3 mjeseca neplaćanja može podnijeti krivična prijava, ali čisto sumnjam da žene, posebno one iz nasilnih porodica, imaju snage za to. A i ne dobijaš ništa ako pošalješ muža svoje đece u zatvor…

Ne postoji ustanova/NVO koje bi pomagale ovim roditeljima u smislu dodatnog osposobavljanja, profesionalne orjentacije, traženju posla, usmjeravanju povodom pravnih i socijalnih pitanja.

Još jednom, hvala vam na riječima podrške i nadam se da će se još neki samohrani roditelji osjetiti osnaženima vašom podrškom.