Da li vam se ikada desilo da vam padne beba? Šta ste radili toj situaciji?

Nama se desilo prije par dana, sve je u redu, ali nisam imala srca do sad da pišem o tome. Umrla sam, čini mi se.

Prije par noći, vraćajući se od mojih, moj bebac je ispao iz sjedišta-korpe. Suprug je vozio, ja sam kao i uvijek sjedjela pozadi i držala korpu. Uvijek, ali baš uvijek ga vežemo za korpu, ali te noći smo na brzinu izašli, on je spavao, mm mislio da sam ga ja vezala, ja da je on, a kako je bio pokriven, nismo primijetili, i kako se to namjesti, naglo je zakočio, a ja baš u tom momentu pustila korpu (ćerka sjedi u sredini, ne da živa drugačije, a nismo korpu vezali ni pojasem jer se teško izvlači, i to samo tada, a relacija je kratka). Korpa je poletjela i ispravila se uz prednje sjedište, a mm je uspio, ne znam ni sama kako, da ga uhvati za noge, prije nego je ispao potpuno, a onda sam ga ja prihvatila. Ne mogu sebi da oprostim kako sam tako glupo reagovala, samo sam zavrištala, a mm je reagovao. Ja ga u mraku nisam mogla ni vidjeti, a ni od prekrivača koji su pali na njega, a bojala sam se da ga još više ne povrijedim ako podignem korpu. Kad sam ga uzela u ruke, on je onako pospan, samo zbunjeno gledao šta se to dešava oko njega, a nas troje smo vrištali u glas, dok on nije uopšte plakao. Ako znam kako smo došli do kuće, jer smo bili potpuno izgubljeni, ćerka se toliko prepala da je nismo mogli smiriti, a bebac se zadovoljno smješkao, ljubav moja. Pregladali smo ga cijelog, nije bilo crvenih mjesta, osim mrvicu iznad obrve, a i vrat je normalno držao, tako da nismo išli kod dr. Ispratili smo ga i ovih dana, i sve je potpuno normalno, a i skontali smo da ga je on definitivno uhvatio na vrijeme. Ali i dalje ne mogu da dođem sebi. Kako se čovjek nekad opusti, mora se uvijek biti maximalno obazriv kada su djeca u pitanju. Trenutak nepažnje i ne mogu ni da zamislim šta se sve moglo dogoditi. Ali, što kažu – ko zna zašto je to dobro, bar nam je nauk za u buduće, a nadam se i još nekome ko će ovo pročitati.