AnaPG, žao ako sam te rastužila, ne uzdiši. Vjeruj mi, kad vidim kako vam je lijepo, sunčano danima, da djeca po cio dan mogu biti napolju, ja nekad uzdišem i za PG. Pa se onda tješim što ovamo imam ono što dolje nemam. Nego pitam, je li rano sa sekcijama? Na bazenu smo bili zimi, sa njenih 5/6 mjeseci, ali smo prestali jer mi je bilo naporno voditi je kroz 2 busa. A obično ljeti pliva do iznemoglosti, na moru, gradskim bazenima, u banjama. Sad se pitam da li da počnemo obuku plivanja, iako primaju od 4 god. ona je dovoljno visoka sa svojih 3 i po (ima preko metar, čini mi se oko 102 cm) i željna tako nečega. Samo se bojim prehlada, jer nam ostaje i dalje da mlatimo busom pa dio pješke do bazena.

Engleski učimo kući, jer nam raspored Helen Doron engleski za bebe i djecu nije odgovarao. Zapravo, ja svtvarno ne mogu da postižem bez kola da idem 3 dana jahanja do negdje u grad, iako ona to žarko želi. U Majdaonciu idemo i dalje, mada smo nešto prorijedili jer nam raspored isto nije odgovarao.

A imam “problem” sa pozorištima u Bg-u i prestavama za djecu, tj. Bg govorom i slengom. Ali, o tome ću tek pisati.

A dan Sunca i dan hrane često pominjemo. To nam je ostalo u predivnom sjećanju!

A da je ovo grad sa velikom konkurencijom u svemu i da će se već u prvom razredu sresti sa djecom koja perfektno govore engleski, sviraju, pjevaju, crtaju, pored toliko sekcija koje kreću od 3 mjeseca (Helen Doron ima engleski za bebe pa na dalje), ne moram posebno naglašavati. Samo 1 primjer, konkurisali smo za muzičku radionicu, prvi mjesec je besplatan, posle, AKO bude htjela i AKO pokaže sluh i talenat za neki od instrumenata, može nastaviti dalje. Treba li da kažem da sam morala dokazivati da je dijete muzikalno, slati slike koje instrumente ona ima kod kuće, (ali prave instrumente, ne one plastične za djecu), da ih ne lomi i da zna da svira kao i njen interes za to. Ili mislite da bi u dvomilionskom gradu mogla da upadne bilo gdje, među samo nekoliko djece, a da se prije toga nije radilo sa njom?! Prošla je u selekciji, dobila mjesec dana radionice besplatno, a posle ćemo vidjeti za dalje hoće li željeti. Dalje, bila sam prisustna, u ordinaciji, kad je naša dr odbila porodicu i rekla da je broj popunjen te ne može primiti dijete u vrtić. Na moje pitanje: A šta ćemo mi??? Odgovor je bio da, ne zbog mene, nego zbog malene, mjesto će da nađe! Nju ne želi da ispusti. Više puta je i dok je išla u vrtić naglasila da joj “vuče” cijelu grupu i da je očito koliko se sa njom radi.

Treba li da je odbijem posle mjesec dana moljenja da opet idemo na Zekin koncert? Ili, posle predstava koje sama danima organizuje kod kuće i izmišlja priče pa me pogleda pravo u oči, unese se u lice i tugaljivo pita: “A mama, kad ćemo opet da idemo u praaaavo pozorište”??? Hoćemo li da gledamo one 3D predstave? Kad se sama popne na binu da igra ili traži da glumi? Da ne nabrajam. A ja sam radije za to da proba, ako želi, nego da joj nešto uskratim. Naročito zato što sam se ja i na poslu i u svakodnevnom životu srela sa onima koji su “učili italijanski u Italiji, engleski u Londonu, odradili praksu u NY, volontirali po svijetu, putovali po Indiji kao stoperi, bili na safariju u Africi”… Jedina sam ja bila padobranac u svojoj firmi i imala najbolji prosjek na testovima za poslednje 3 godine (nije hvala nego činjenica), ali su oni pričali jezike kao da im je maternji i svi su bili školovani vani ili na privatnim školama na stranim jezicima (iako sam ja prevodila duuugo godina prije toga i imala 10 godina iskustva u radu samo sa strancima i na engleskom ili italijanskom).

Za rubriku vjerovali ili ne: Pošto je tata nezainteresovan za “razna čudesa za koja sam ja” i boji se svega novog, nije smio da proba da mu ribice “grickaju noge”, iliti FISH  SPA. Melenu smo poveli samo da bi gledala ribice dok traje moj fish SPA, jer akvarijume, ribice i kornjače obožava (ostalo joj valjda sjećanje iz Sokobanske kad smo išli na vježbe, tamo ima akvarijum sa ribicama i kornjače). Moram postaviti sliku i nje i njenog uživanja dok je grickaju ribice. Nije bilo šanse da ne proba, skakala je sva oduševljena ribicama, mahala rukama, vriskala, molila nas da i nju pustimo. Toliko je bila slatka u onom akvarijumu sa ribicama, da joj je teta poklonila termin za dž, nije htjela da naplati. Mali moj neustrašivi istraživač.

Da je pametna, rekli su mi (za nadarenost treba mnogo više). Ali su mi rekli i da nije lako sa njom (a propo sreće, nije sve tako kako izgleda). A dobro znam psihu koja, ako joj se ne uradi po volji, sebi napravi gore, jer sam ja bila takva. Dovoljno mi je bilo to da može da povrati iz čista mira ako misli da je na nešto prisiljavamo, ili da joj se kaki kad god želi da prekine neku radnju (obično je to jelo) i zaista može da kaki. Može i da ne spava koliko joj volja! Zato sa njom o svemu pričam, ima dosta podstreka sa strane da mogu da smirim neke “bijesne gliste”, pokušavam da se dogovaram (iako sam joj stroga i za pojedine stvari ne odstupam ni makac).

Želja je svakog roditelja, da mu djeca budu pametnija od njega. Mislim da je to potpuno normalna želja. Nije lako sa djetetom koje te preispituje svaki dan, koje traži mnogo, jer se pitam da li joj dovoljno pružam i hoće li iskoristiti sve kapacitete ili ne zbog moje nepažnje, ili još gore, lijenosti. Posebno kad vidim nedostatke koje zbog “ne gajenja knjiga”, ne obraćanja pažnje na školu, hobije, putovanja, doživljaje, sekcije i sl. imaju neki iz okruženja pa ja moram svaki drugi dan da objašnjavam po neku riječ, kao da pričam španski, a ne srpski. Kad me skoro svaki dan zatekne pitanje: A odakle ti to znaš?! Ili kad se ubih objašnjavajući akcentuaciju i dikciju, jer frfljanje, mrmljanje, “gađanje sa padeži”, pogrešno akcentovanje, danas se smatra potpuno prihvatljivim kućnim obrazovanjem. Gdje nestade književni jezik???

Prolazak kroz školu a nemanje opšte kulture, nepoznavanje književnosti, muzike, likovne umjetnosti (barem glavnih pravaca i njihovih predstavnika), istorije i geografije (a najbolje se uči kad se neka mjesta i obiđu) smatram velikim nedostatkom. Nepoznavanje jezika takođe.

Znam one koji nikad nisu pošli u pozorište, a imaju skoro 60 godina! Ili koji ne znaju kad su poslednji put bili u bioskopu, a nije zbog nemanja para. A da su pročitali knjigu, hahaha, šta je to knjiga? Znam i one koji se čude što moja starija sestra stalno nosi knjigu sa sobom i čita uvijek i svuda. Pojedini za cio život neće pročitati stranica koliko ona za godinu dana (ne prozivam nikog, samo se prisjećam nekih iz svog bliskog okruženja). Znam kako se osjećam kad treba da učim odraslu osobu gdje se nalazi Marakeš (jer mi se tamo ide na ljetovanje), ili koliko stanovnika ima koja evropska država, glavne gradove, glumce, pisce, djela našeg Nobelovca… Znam u kakvom sam se okruženju ja kretala i kakvo okruženje želim za svoje dijete. Zato se trudim, pa pitam i vas šta se to može uraditi sa djetetom i razvijati ga: od sporta, igrica, nekih vještina…