PIŠE: Lara,forumašica na portalu Roditelji.me

Pisala sam na forumu portala Roditelji.me već na temi dojenja, ali sam željela napisati nešto drugačije o ovoj temi. Ono što ću reći ne odnosi se nikako na žene koje imaju opravdan zdravstveni razlog zbog kojeg ne mogu dojiti, već na one koje to ne žele ili vrlo lako odustaju.

Dojiti ili ne dojiti – za mene nikada nije bilo pitanje. Uvijek sam znala da ako se ostvarim kao majka prvo što ću uraditi jeste staviti bebu na grudi. Nisam razmišljala o tome, jednostavno sam osjećala da tako treba, da je jedino tako ispravno, prirodno, da tako mora biti. Kasnije čitajući detaljnije o dojenju, samo sam bila još srećnija što sam, kao majka, učinila najbolje za svoje dijete.

Neću pisati o koristima dojenja, toliko je već o tome rečeno, samo ću reći da sam se u momentima kada sam u bolnici čekala da mi nadođe mlijeko, ili dok sam se sa drugim djetetom borila da dobije na težini, osjećala kao najgora majka na svijetu – majka nesposobna da doji svoje dijete i pruži mu ono što mu je potrebno. Pa čemu nam je onda bog ili priroda, kako god, namijenio dojke? Da dobro izgledamo, da se razlikujemo od muškaraca,  da bi sebe ili partnera seksualno uzbudile, da bi nam na ulici dobacivali i gledali nam u dekolte… – da i za to? Prije svega da budemo MAJKE svojoj djeci. Pa i majmuni znaju da su sisari, a mi ljudi to zaboravljamo.

Niko od nas se ne može sjetiti šta je osjećao kao beba, ali naravno da je sve to dio našeg bića, da skupljamo i ugrađujemo u sebe i svoju ličnost sve na svom putu, još iz stomaka. Ono što je činjenica jeste da beba u stomaku sve što joj je potrebno dobija preko pupčane vrpce, a dojenje je samo nastavak toga, kada prekinu vrpcu, sisa preuzima njenu ulogu. Kad žena odbije da doji svoje dijete, kao da traži da joj ranije prekinu pupčanu vrpcu, meni je to ravno tome. Neće je ubiti, to je razlika, ali će joj uskratiti sve ono što joj je neophodno za normalan rast i razvoj.

Pomenula sam da se ne sjećamo tog perioda, ali pokušavam zamisliti kako je malenoj bebici koja prvi put ugleda svijet, doživi takav šok kao što je porođaj, navikla samo na majku i njenu matericu, prvo što joj proradi je instinkt sisanja i potreba za majkom, a ona umjesto majčine blizine i ljubavi koju može najbolje osjetiti dojenjem, umjesto tople majčine sise, dobije hladnu plastičnu/staklenu flašicu, odnosno cuclu. I prihvata je, mora, jer glad je jača od svega, ali koliko gubi tim činom.

Zapitaju li se to majke koje su odlučile da to ne pruže svome djetetu. Gubi taj osjećaj da je voljena, da osjeti da će sve biti u redu kad je majka tu… A zašto? Da bi ta majka sačuvala grudi, da može ostaviti bebu kad hoće, da izbjegne bol, da bude moderna fensi mama kojoj je važno samo šta će obući svom djetetu… samo sebičnost  i ne postojanje bezuslovne ljubavi prema djetetu, i ne postoji drugi razlog. Kako drugačije da shvatim majku koja uskraćuje svome djetetu ono što je njemu najvažnije i najpotrebnije u prvim mjesecima života.

Stvarno mislim da one ne vole dovoljno svoju djecu. Očekujem da me zaspu uvredama i negativnim komentarima, ali ja zaista tako mislim. Kada rodimo dijete ono nam postaje centar svijete, za njega bi sve učinile, život dale, pa valjda su nam djeca prioritet u životu, a ove majke stavljaju sebe na prvo mjesto, a svoju djecu odbacuju i čine da se onako mali i još uvijek nesposobni da prežive bez nas, osjećaju nesigurno i nedovoljno voljeno i zaštićeno. Pa kako mogu da pogledaju  u oči svojoj djeci?

Ma onaj osjećaj kada primaknem dijete sisi, kad je zgrabi uz najiskreniji osmjeh na svijetu, ma ne bih to dala ni za šta, a kamo li za kakve svoje male lične koristi. Koliko tada osjećam ljubav svog djeteta, koliko sam tada srećna… Pa mogla bih dovijeka dojiti.  A tek kada je beba tužna, nervozna, kada joj nešto fali, ma znaju li one koliko je lijepo utješiti dijete tako što će ga staviti na sisu, pružitu mu ljubav, sigurnost, i vidjeti osmjeh zadovoljstva i zahvalnosti… I neka kažu da sam nepravedna, da nemam pravo da kritikujem nečiji izbor, nije me briga, nije kad njih nije briga što su svoje dijete ostavile bez onoga što bi ono sigurno izabralo, samo da može.

Odužih previše, izvinjavam se zbog toga, ali sam bijesna kada čujem da u Crnoj Gori samo 18% žena doji duže od mjesec dana. Da li je to moguće?