Sasvim kratko, to bi izgledalo ovako: Majka, supruga, ćerka, prijateljica, profesorka.
Ljubav me je pozvala u Podgoricu. Došla, vidjela, zavoljela i ostala.
Nedavno sam se uvjerila da to nije subjektivni osjećaj i da moje brige nisu samo moja, pomalo, predimenzionirana kreacija
Do septembra nas dijeli još mnogo vrelih ljetnjih dana, kraći ili duži odmori, ali kada se pomisli na vrtić, septembar samo što nije.
Nedavno sam se uvjerila da to nije subjektivni osjećaj i da moje brige nisu samo moja, pomalo, predimenzionirana kreacija. I da moje dijete nije jedino koje će na jesen iskoračiti iz svoje zone komfora, kako se to sada popularno kaže.
Hvala Igračkoteci i Razvojnom centru, psihološkinji i vaspitaču koji su vrlo uspješno realizovali radionicu za roditelje pod nazivom Kako pripremiti dijete za jaslice/vrtić. Pružili su nam priliku da se družimo, razmijenimo iskustva, podijelimo brige i strahove i utješimo se da smo svi u istom sosu.
Veoma sam se obradovala kada sam vidjela najavu za radionicu jer smo prošlog septembra imali neuspješnu adaptaciju na vrtić. Neuspjeh sam pripisivala starosnoj dobi mog djeteta i nakon dvamjeseca plača i neprihvatanja ispisala sam je iz vrtića. Bila sam u mogućnosti da ostanem sa njom kući i riješila da taj proces ostavimo za ovaj septembar.
Nakon druženja i razgovora sa psihološkinjom i vaspitačem shvatila sam da sam i ja u velikoj mjeri pravila greške u koracima. Brzo smo se složili da nema jedinstvenog recepta i uputstva jer ne postoje dva ista djeteta, a ni dva ista roditelja. Adaptacije na vrtić su krajnje individualne i iz ugla roditelja uvijek teške. Kome lako padaju dječije suze i rastanci?
Život je zaista sav satkan od sastanaka i rastanaka koji i nama odraslima, sviknutim na tu neminovnost teško padaju. Ako na to pogledamo njihovim okicama shvatićemo da je reakcija kakvu imaju na razdavanje i jedina moguća reakcija. Bilo kako bilo, mi roditelji ipak možemo učiniti nešto da prilagođavanje na novu sredinu protekne sa što manje suza.
Evo nekih predloga i preporuka koje ću ja usvojiti i potruditi se da budem dosledna u njihovom sprovođenju. Dosledna i odlučna ali ne i sebična, pa ću ih podijeliti sa vama kako bi pokušala da utičem na smanjenje kolektivne septembarske vriske 🙂
Polazak u vrtić se nikako ne smije poklopiti sa nekom drugom velikom promjenom u djetetovom životu. Ako je u planu preseljenje, odvikavanje od pelena, cucle, ako se sprema dolazak novog člana porodice morate napraviti dovoljno vremena i prostora da dijete prihvati novonastalu situaciju. Emotivna ravnoteža dobar je preduslov za lakšu adaptaciju.
Roditelji ne bi smjeli da imaju podijeljenja mišljenja o potrebi da se dijete uključi u kolektiv, odnosno pred djetetom moraju iznositi jedinstveno mišljenje. Odrasli koji provode vrijeme sa djetetom i učestvuju u njegovom vaspitavanju (ovdje posebno apelujem na bake i deke) moraju imati pozitivno i afirmativno mišljenje o vrtiću. Nikada, nikada ne koristite boravak u vrtiću ili vaspitače kao prijetnju ili kaznu.
Nemojte se pozdravljati sa djetetom ljuti, nervozni, uplakani. Dijete je već dovoljno zabrinuto za sebe, pa treba li još i za vas da brine? Sa djetetom se pozdravite kratko, bez preopširnih objašnjenja i obrazlaganja. Osmislite neki samo vaš ritual pri pozdravljanju. Djetetu će te objasniti (100 puta) da i vi svakoga dana idete na posao, da se sa posla vraćate i da se radujete ostatku dana koji će te provesti zajedno. Dijete će to razumjeti. I kroz neko vrijeme vrtiće postati rutina i obaveza kojoj se radujete i vi i dijete. Lijepo zvuči, zar ne?
Ako ste odlučili da vaše dijete treba/mora da ide u vrtić, i započeli adaptaciju nemojte djetetu davati slobodne dane. Vodite ga svakoga dana i što manje odsustvuje brže će se prilagoditi. “Pošteda”samo usporava prilagođavanje.
Roditelji su po roditeljskoj prirodi radoznali i postavljaju mnogo pitanja vaspitaču o tome kako je protekao dan. Da li je dijete jelo, spavalo, crtalo, pjevalo? Sasvim je opravdano tražiti informacije ali radite to krajnje suptilno. Birajte momente kada vaše dijete ne sluša te razgovore. Dijete može da stekne utisak da nemate povjerenja u kolektiv i vaspitača, a to nam je najmanje potrebno. Naša djeca su kao indigo papir, osjećaju sve što mi osjećamo iako se često trudimo da ih prevarimo, u tome rijetko uspevamo.
Napravila sam jedan spisak na koji zapisujem pozivne strane rane socijalizacije. Tako se motivišem kada se pitam da li će plakati, da li će jesti, koliko će često biti prehlađena …Evo kako trenutno izgleda:
Jesmo li mi zemlja u kojoj se na času i dalje sputava prevelika želja za isticanjem svog[...]
U teoriji uvijek govorimo „Samo neka je dijete živo i zdravo“. Praksa je nešto[...]
Nepoznavanje osjećaja postojanja i obaveze poštovanja granica, pogubno je za pojedinačne[...]
Ne tvrdim da će crtež spasiti svijet, ali može da pomogne, nepošteno mu je ta pozicija oduzeta[...]
Nedavno sam se uvjerila da to nije subjektivni osjećaj i da moje brige nisu samo moja, pomalo,[...]
You must be logged in to post a comment.