Moj put put od kritičara do kritikovanog?

Dok sam bila djevojka nijesam razmišljala o tome kako je biti majka, ali ako me je nešto „luđelo“ to su bila djeca koja prave scene u restoranima, tržnim centrima tj. na svim javnim mjestima. Uvijek bih se namrštila, sa prekorom pogledala roditelja i pomislila „eh da si moje, kako bih te vaspitala!“.

Ali… Uvijek ima neko ali koje me dovelo do toga da sam prešla put od one koja posmatra tuđu djecu koja prave scene do majke koja tupavo gleda i misli šta da čini u takvim situacijama. Dobro, priznajem nijesu ove scene česte. Uf, hvala Bogu, ali koliko god da su rijetke uvijek su neprijatne.

Sjećam se kada je moja starija ćerka sa nekih četiri godine tvrdoglavo odbila da pređemo raskrsnicu na mjestu gdje sam ja htjela, i kako se bacakala uz samu ivicu ulice. Obučena u svilenoj haljini sa čipkanim čarapicama i lakovanim baletankama leži na ulici i vrišti. A ne samo da leži nego se rotira za 360 stepeni i svojim tijelom čisti sve oko sebe. Ja, sva u licu crvena, vučem je za ruku, pa onda čučnem pored nje i molim je da ustane, a u glavi mi haos i bijes, no kontrolišem se koliko mogu. Prolaznici gledaju i komentarišu, baš kao što sam ja nekada komentarisala. Oh, ne znam koliko je trajala ta scena, ali činilo se kao vječnost. Srećom, ponovilo se možda samo još jednom. Ona je sada velika djevojčica, završila je drugi razred, jeste da je tvrdoglava, ali na javnom mjestu vrlo učtiva.

Zaboravila bih ja ovo da mlađa ćerkica koja ima dvije ipo godine nije slika i prilika svoje starije sestre, mada ona slične scene pripređuje uz osmijeh, ne uz plač, ali svejedno iritantno, i izazivajući pažnju okoline.

Prije par dana nakon što je starija ćerka završila sa predstavom u pozorištu, pošli smo na večeru u restoran. Mlađa ćerkica je bila mirna tokom predstave, ali to je trajalo samo do ulaska u restoran. Tu je već prosula cijelu kesu štapića, a onda je krenula avantura. Uslijedile su takve scene, da sam u strahu posmatrala da li nas neko snima i čekala da se pojavimo na nekoj od društvenih mreža. Ona je uz svoj slatki smijeh legla na sredinu restorana i tako se smijala, glupirala da su svi stolovi gledali u nas – u nju koja se “elegantno” valja po podu, trči, udara o konobare ili u mene koja izbezumljeno jurim za njom pokušavajući da od toga napravim šalu, iako mi do šale nije. Šlag na torti je konobar koji mi prilazi i kaže mi da je njegova majka imala lijek za tako ponašanje – PRUT.

Nema potrebe da kažem da smo večeru ponijeli spakovanu kući, da je onako na „miru“ hladnu pojedemo. Na putu do kuće napravila sam jedan kratak video o njenom glupiranju, koji evo već danima gleda i divi se.

Dragi roditelji, znam da i vi imate ove probleme. Možda ne pričate i ne pišete o tome. I meni moji bližnji kažu ne pričaj o svojoj djeci tako, ali ne shvatam zašto da ne pričam. To su moja djeca, oni su moj izbor i moj put. Kada pominjem ovakve stvari iz našeg života ne iznosim “prljav veš“, naprotiv. Nije strašno ako se djeca tako ponašaju. Djeca su to, to je dio njihovog odrastanja. Psiholozi kažu da u tom periodu oni prkose autoritetu, a od djeteta zavisi kako će to pokazati.

Zato, ako vas naredni put neko poprijeko pogleda jer vam je dijete napravilo scenu na javnom mjestu, sjetite se ovog teksta i mog iskustva tj.kako se vrlo lako prelazi put od „kritičara“ do onoga koga kritikuju. Sjetite se i da gotovo da nema roditelja kojem se slično nije dogodilo, i obavezno se sjetite da je lakše kritikovati nego se potruditi da razumijemo situacije u koje svi mi možemo lako da upadnemo.