Mama kaže ja sam njeno dijete duge

Mama, rekla si mi da se zovem Đurđa.

Rekla si mi da osim života koji ću podijeliti sa sestrom hoćeš da dijelimo i početno slovo naših imena…mada ja sam mama, zapravo trebala biti tvoja Iskra.

U tvoj i tatin život sam došla onda kada su ti grubo rekli: „Ne ide“, i da možeš da pokušavaš koliko hoćeš, ali da se neće desiti ništa. Nijesu bili u pravu.

Vidiš šta sve može da se desi iz tog ništa.

Nisam ljuta na tebe što si im vjerovala, takvi su veliki, vjeruju u brojke na nekim kažu oni nalazima, ali mi mali dolazimo sa mjesta gdje brojke ne postoje i gdje je sve tako jednostavno.

Postoji samo pravo vrijeme i mjesto i ja se stvorim tu. Magija je mama, svuda oko tebe samo je ti nekada ne vidiš jer mnogo brineš i zaboraviš da vjeruješ.

Iznenadila sam te sa dvije linije  jednog januarskog hladnog jutra odmah iza nove godine baš onda kad ti je svaka misao potpuno odustala od mene. Iskrsla sam ti ja koja ću ti udijeliti osmijeh svaki put kad te budem vidjela podsjećajući te da čuda stvarno postoje, da se dešavaju, da su ona svuda oko nas, a da sam ja tvoje malo čudo koje si čekala i da me zaslužuješ.

Mama, mnogo mi se svidja tvoje lice i tvoj glas.

Najviše volim kad na kraju dana od silnog nespavanja umorna položiš glavu pored moje i slušaš mene kako dišem, i znam da ti se tad brišu sitne bore oko čela i znam da ti od samog pogleda na mene dok spavam prolazi umor, znam i da poželiš da me probudiš da budemo još malo zajedno i da me ljubiš u rupicu pored mojih malih usana koja ti se toliko sviđa, ali mama, ne brini tek sam ti stigla, tu sam, i ima da te volim svakog dana sve više, ako više može. A kažu ovi od gore, mama, da može i da će moja duša tek da raste sa tvojom. I da to što sam u svakoj tvojoj pori je samo početak.

I ne brini, dišem, ne moraš da provjeravaš tako često jer ne idem ti nikud. I stvarno sam ti tu.

I onda te čujem kao da naslućuješ sve to, kako govoriš u tami, tiho, dok svi oko tebe spavaju: „Hvala ti, hvala ti, hvala ti“. Znam da si već luda od ljubavi za mnom, a ja sam bila za tobom i prije nego su me spustili na tvoja njedra, a ja sam te gledala kao da te odnekud već znam, sjećaš li se?

Mama, kažeš mi još ja sam tvoje dijete duge. Nijesam znala tačno šta je to ali duboko u sebi naslućivala sam.

Smjestila sam ti se u stomaku nakon kiše koja je padala niz tvoje obraze, stigla sam ti nakon oluje koja je bila u tvom srcu. Nikako nijesi mogla da shvatiš zašto je iz tvog tako toplog stomaka prije nego si ga i upoznala morao da ode tako iznenada moj brat.

Ali mama, tako je to gore kod nas, sa odlascima je isto kao i sa dolascima. Kad je vijeme onda je vrijeme.

Zato i razumijem tvoju strepnju dok si me nosila ispod grudi svih 9 mjeseci. Kako su ti samo bili dugi dani, koliko si osluškivala sebe i mene. Pamtim sve tvoje odlaske kod doktora. I tvoje toliko puta postavljeno pitanje „Da li kuca?“.

A kucalo je svaki put. I kucaće. Ali niko te nije mogao razuvjeriti da će sve biti u redu dok me nijesi uzela u naručje i prigrlila. A tad si mislila da sanjaš.

Kako si me samo dugo čekala.

Kažeš mama da sam ja, sa svojim osmijehom duga koju si donijela na svijet, pripremi se jer ja samosmjehe tek počela da dijelim i imam ih pun džak  za sve vas, a za tebe imam najviše.

I nemoj da mi brineš mama, jer ja sam tvoje čudo koje držiš u rukama, zato vjeruj.