Kako da preživim dan bez crtanog?

Prije nego sam postala majka, ni u svojoj mašti nijesam zamišljala da ću kao vaspitnu mjeru korisiti galamu. To mi je bilo tako primitivno.

Zamišljala sam samo duge smislene,  lijepe, razgovore pune ljubavi i obostranog razumijevanja, između mene i mog djeteta.

U njima ja sve objasnim, a moje dijete srećno nastavi da se igra sa svojim plišanim igračkama.

Ja, ispunjena, majka nastavim da obitavam u oblaku topline, smisla i svrsishodnosti. Sa punim povjerenjem u životni proces.

 Ma da. Važi.

Sad sam ja ona majka iz parka koja urla na svoje dijete, a kojoj sam se toliko čudila. Razmajka, kako je moja baba znala ponekad da kaže.

Dugi smisleni razgovori kod mog djeteta nijesu davali  rezultate.

Tako sam počela sa kaznama. “U ćošak”. “U sobu”.

Ili za mene najteža kazna – “Danas cijeli dan nema crtanih filmova!”.

Kome je gore padala posljednja kazna. Njoj ili meni?

Pa meni!

Znala sam da tog dana neću biti sama ni trenutka sa svojim mislima. Znala sam ću tog dana i u toaletu imati društvo. Znala sam da ćemo svi zajedno spremati ručak. Znala sam isto tako i da nema odmaranja, ili bilo šta što podrazumijeva zatvaranje kapaka na duže od treptaja.

Zaboraviću taj dan i na muziku. Ne umijem da apstrahujem toliko visokih tonova odjednom. Znam i da ću izgubiti glas, jer ću cijeli dan odgovarati na pitanja kojima se kraj nikako ne nazire. Baš svako počinjaće sa  neizostavnim “Mamaaa…”

Sve je to ponekada teško. Posebno ako napolju pada kiša a pred vama je dugi vikend ili izolacija.

Shvatam zašto roditelji rado puštaju djeci crtane. Da bi odahnuli. Predahnuli. Da bi ćutali. Da bi popili kafu. Da bi “prelistali” društvene mreže.

Samo da se ne zavaravamo i govorimo da je to zato što oni ne mogu bez crtanog. Mogu. Ali, reci sebi  istinu. Ti ne možeš. Tebi su potrebni.

To je naš “tajm aut” koji skupo plaćamo. “Tajm aut” zbog koga nam djeca ne pričaju ni kad napune dvije ili tri godine, pa nadoknađujemo propušteno u duplim smjenama. Sa strahom. Sa logopedom. Sa raznim preispitivanjima.

Naša karta spasa koju koristimo kad ne možemo da ih nahranimo. Pa ih naviknemo da samo tako znaju da jedu. Dok gledaju u ekran telefona.

Ne u kašiku. Ne u tanjir ili u roditeljeve oči.

Time odlažemo da ih naučimo sve dobre navike za stolom. Pa ih i sa sedam godina hranimo mi.

Ili ih uspavljujemo crtanima. I izostavimo lekciju o uspavljivanju u kojoj bi trebalo da nauče da san može doći samo u miru i tišini.

Zato se ne zavaravaj kada kažeš da tvoje dijete baš to voli.

To šta volimo ponekad ne znamo ni mi u zrelim srednjim godinama, a kamoli dvogodišnjaci.

Oni mogu da vole jedino ono čime smo ih mi naučili, Ono što smo im pružili. Ti postavljaš njihove standarde. Ne mogu imati svijest o drugom. Niti o izborima.

Teško je biti angažovan cijeli dan. Predan. Posvećen. Skoncentrisan. Sve to naša mudra djeca trebaju. Zato nam je i najlakše da uključimo crtani i predahnemo. Zastanemo.

Znam. I ja to radim.

Zato mi je i potrebno uputstvo “Kako preživjeti dan bez crtanog”.

Ako neko zna, molim da mi kaže, jer ja ponekad ne znam da “preguram” dan.

Preuzeto sa https://bobauskokovic.com/kako-da-prezivim-dan-bez-crtanog/