Da li djeca u Crnoj Gori rastu bezbjedna i koliko?

Socijalna i ekonomska situacija u Crnoj Gori već godinama ne cvjeta. Taj vrlo važan segment najviše pogađa mlade ljude, a pošteđena nijesu ni djeca.

O pravima djece govori se samo kada je kalandarski Dan djeteta, koji se obilježava 20. novembra, dok ostalim danima sva prava djece ostaju samo prazno slovo na papiru.

Pitanja gdje se liječe djeca, da li imaju izabranog ljekara, u kakvim stanjima su igrališta, da li ima droge u dvorištima škole ili pak u komšiliku, šta im to vrtić nudi….ostaju i dalje van medijske pažne.

Na sami pomen da Crnoj Gori prijeti bijela kuga, znamo samo da izbečimo i začuđeno pogledamo oko sebe, ali osim tog facijalnog gesta ništa drugo i nema da dodamo.

Podaci statistike od 2017. godine pokazali su negativni prirodni priraštaj, koji iznosi -237 zabilježen je u Pljevljima, u gradu u kojem je prošle godine rođeno 189 djece, a umrlo je 426 osoba. Drugo mjesto zauzima Nikšić gdje je tokom 2017. godine rođeno 728 djece, dok su umrle 802 osobe, te prirodni priraštaj iznosi -74. Da ovaj problem ne pogađa samo sjeverne opštine, potvrđuje Cetinje u kojem je rođeno 175 mališana, a umrlo je 228 osoba, te je prirodni priraštaj -53.

Zadržaću se na Nikšiću, gradu koji je drugi prema broju stanovnika u Crnoj Gori i gradu u kojem, na preko 7 hiljada djece ordiniraju samo 4 pedijatra, što znači da nekolike hiljade djece uopšte nemaju svog izabranog ljekara.

Na stranu što na pedijatriji rade vrlo ljubazno i predusretljivo osoblje, činjenica je da djeca nemaju izabranog ljekara, pa se pitanje postavlja šta je bio primarni cilj reforme u zdravstvu kada je donešena odluka da svaki građanin MORA da ima svog izabranog ljekara. Tu problem ostaje, do sada bez rješenja.

Situacija u većini nikšićkih vrtića takođe nije najvedrija. U jima najveći problem predstavlja nemogućnost same ustanove da sredi većinu dvorišta, pa djeca lijepe dane ne mogu da provode vani. Porušeni inventar godinama „krasi“ dvorišta vrtića, niske ograde koje su idealne da okolni prolaznici ulaze lupajući loptama o vrata i prozore, dovodeći pse da se igraju, a uz to i obave nuždu.

Na kratkomvideu koji se nalazi na OVOJ STRANICI, iako je mrak, može se čuti kako grupa momaka u večernjim satima svoje umijeće sa loptom demonstrira na vratima vrtića.

Zbog učestalih udaranja loptom i ostalim predmetima, vrata su u lošem stanju, pa često ne mogu da se otvore. U tom vrtiću borave djeca od godinu do šest godina, a kada u 15. časova njihova nasmijana lica napuštaju tu ustanovu, ne slute da će do sledećeg dana njihovo dvorište biti okupirano raspuštenim tinejdžerima i osobama iz okolnih zgrada koje namjerno tu dovode svoje pse. Nerijetko, to se dešava i tokom vremena kada djeca i vaspitači borave tu.

U ovoj vaspitnoj jedinici, grupa roditelja uradila je predlog projekta kako bi se popravilo igralište i isto proslijedili Opštini Nikšić kod koje su naišli na zid. I ovdje se pojavljuje pitanje: ko je nadležan? Da li se riba čisti od glave kao što kaže narodna poslovica ili se problem krije u nečem drugom?

Zato je cijela inicijativa sada na dobrovoljnoj osnovi roditelja i vaspitnog osoblja vrtića da, svako u skladu sa svojim mogućnostima, pomogne da djeca rastu onako kako treba ili da čekaju da deus ex machina riješi problem.

Osim ovog problema, djeca nam nijesu potpuno bezbjedna ni na igralištima u svom okruženju. U prilog tome na slici se vidi medicinski otpad koji su našli osmogodišnjaci igrajući se u prolazu zgrade. Ovaj medicinski otpad, najvjerovatnije korišćen za ubrizgavanje opojnih supstanci i narkotika, svakodnevna je slika na koju djeca nailaze u blizini škola, igrališta. Ko je nadležan za ovaj problem, opet ostaje otvoreno pitanje.

Kada sve ovo pogledamo i dodamo situacije koje se svako malo potegnu, kao na primjer, kvalitet obrazovanja, šta mlada osoba može da pomisli kada krene da razmišlja i planira roditeljsku ulogu? Da li da postane roditelj u ovakvim uslovima ili da bježi glavom bez obzira.

Razumijem ako neko odabere ovaj drugi, lakši put, ali zamislite ako svi pobjegnu, onda će nam i ovi vrtići, škole i igrališta ostati prazni i podaci o natalitetu gore pomenuti biće nedosanjan san čak i ovako negativni.

Budućnost jedne države su djeca. Ta djeca su sjutra budući profesori, doktori, vatrogasci, naučnici… I u ime te budućnosti nivo svijeti o ovim pitanjima treba da se izdigne tako da,na primjer, oni sjutra znaju da ne treba i ne smiju da preskaču ogradu vrtića da bi njihov pas tu izvršio nuždu.