“Svaka žrtva treba da ćuti i trpi dok može, a kad ne može neka presudi sebi kad sud neće monstrumu”, riječi su kojima se Apelacionom sudu obratila nedavno osamnaestogodišnja djevojka, žrtva seksualnog zlostavljanja.

Skoro su dvije godine od kada je podnijela prijavu, a dosadašnji epilog tog slučaja je tri puta donijeto gotovo identično rješenje Višeg suda u Podgorici kojim se krivični postupak obustavlja, o čemu će se na osnovu žalbe uskoro opet izjasniti Apelacioni sud Crne Gore.

Njena pravna borba sa nasilnikom, koji je od nje stariji 30 godina, kao da nije ni počela. Umjesto protiv njega, porodica djevojke i ona već dvije godine bore se sa crnogorskih pravosudnih sistemom. Pravda, u koju ipak i dalje vjeruju, trenutno izgleda nedostižna. U međuvremenu, ova osamnaestogodišnjakinja odlazi kod psihologa i psihijatra, uzima psihijatrijske ljekove, bori se sa suicidnim mislima… Iz kuće izlazi sa strahom, najčešće u pratnji porodice, jer nasilnik koji je bio osumnjičen za nedozvoljene polne radnje nad njom, kada je imala 14 i 16 godina, još nije ni zakoračio u sudnicu.

Od tužitaštva do suda i natrag

Optužnica, koju potpisuje tužiteljka podgoričkog Višeg tužilaštva Andrijana Nastić, podignuta je prvi put pola godine nakon prijave, krajem marta 2023. godine. U njoj se navodi da je okrivljeni počinio krivično djelo nedozvoljene polne radnje iz člana 208 st. 2 u vezi člana 206 st. 1 Krivičnog zakonika Crne Gore.

Tri mjeseca kasnije optužnica je vraćena na dopunu. Navodno dopunjeni akt tužiteljka je opet dostavila tek u oktobru, a prvo ročište radi ocjene njene zakonitosti i opravdanosti u Višem sudu je održano tek 8. decembra 2023.  

Tada je donijeto i prvo rješenje vijeća Višeg suda, kojim predsjedava sudija Vesna Kovačević, da se postupak obustavi. Rješenje je poništeno odlukom Apelacionog suda Crne Gore, koji je vratio slučaj na ponovno odlučivanje. Isti put optužnica je prošla još nekoliko puta. Viši sud je donio još dva gotovo ista rješenja – u aprilu i julu ove godine. Konačno mišljenje daće opet Apelacioni sud. 

Dijete u zakonima

Odluka Višeg državnog tužilaštva da kvalifikuje krivično djelo kao nedozvoljene polne radnje nad djetetom, uprkos činjenici da je ona u trenutku kada se slučaj desio imala više od 14 godina – glavni je razlog odbijanja optužnice. Odredbama Krivičnog zakonika koji je važio u vrijeme kada je optuženom stavljeno na teret ovo krivično djelo bilo je propisano da se djetetom smatra lice koje nije navršilo 14 godina. Izmjenama Zakonika iz decembra 2023. promijenjena je i ta odredba, pa je propisano da je dijete svako ko još nije navršio 18 godina. Takvi su i međunarodni propisi, kojima tužilateljka u ovom slučaju nije dala primat, uprkos preporukama i jasnim ustavnim odredbama. 

Iako je Viši sud ukazao tužiteljki na sporno tumačenje i kvalifikaciju djela, i dopunjena verzija optužnice odbijena je iz istog razloga.

Forma iznad suštine

Porodica djevojke pita se da li tužiteljka imala mogućnost da slučaj kvalifikuje kao drugačije krivično djelo ili da makar obrazloži u optužnici da je djevojčica u trenutku kada je bila zlostavljana bila nemoćno lice.

Pošto se to nije desilo, ona, kako ocjenjuju, u ovom slučaju, ne svojom krivicom, ispašta zbog formalno pravnih razloga, a ne nedostatka dokaza, što potvrđuje i sudska odluka.

“Ovaj sud ne nalazi da ne postoji osnovana sumnja da radnje koje su opisane u činjeničnom opisu optužnice nijesu izvršene, već da nije dokazano da su te radnje preduzete prema djetetu”, navodi se u rješenju Višeg suda, na koju je žalbu uložila tužiteljska Nastić.

Branioci djevojke, koji su se takođe žalili drugostepenom sudu zbog bitnih povreda odredbi krivičnog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, navode da je Viši sud svojom odlukom direktno i grubo prekršio i Ustav Crne Gore. Podsjetili su da je Ustavom propisano da potvrđeni i objavljeni međunarodni ugovori i opšteprihvaćena pravila međunarodnog prava sastavni su dio unutrašnjeg pravnog poretka. Oni, prema Ustavu, imaju primat nad domaćim zakonodavstvom i neposredno se primjenjuju kada odnose uređuju drukčije od unutrašnjeg zakonodavstva.

Takvo mišljenje je iznio i Zaštitnik ljudskih prava i sloboda Crne Gore, koji se bavio ovim slučajem.

Pitanje koje muči porodicu, a istovremeno izaziva i ogorčenost zbog načina na koji se slučaj od početka vodi, glasi da li je tužiteljka imala još neke mogućnosti. Da li je bilo moguće da preinači optužnicu sa „djeteta“ na „maloljetno llice“ ili da kvalitetnije obrazloži da je djevojčica u tom momentu bila nemoćno lice u odnosu na optuženog.

“Zašto da ja trpim posljedice usled formalno-pravnih začkoljica jer Viši sud jasno kaže da „ne postoji osnovana sumnja da radnje koje su opisane u činjeničnom opisu optužnice nijesu izvršene, već da nije dokazano da su te radnje preduzete prema djetetu”. Nadalje se u rješenju kaže „nije opisano da se radi o oštećenoj kao nemoćnom licu u smislu čl. 205 istog zakonika, niti da je optuženi preduzete radnje izvršio zloupotrebom svog položaja, niti koristeći kakav odnos podredenosti ili zavisnosti,” navodi u žalbi djevojka.

Na osnovu prijave, nedvosmisleno se, kako ocjenjuju i advokati, ali i Ombudsman, može utvrditi da je okrivljeni osoba koja je imala povjerenje kako žrtve, tako i cijele njene porodice, da je stariji 30 godina, a precizne su činjenice i koliko je godina oštećena imala u trenutku prijave i spornih slučajeva. 

“Ovakvom odlukom sud insinuira da sam ja kao djevojčica od 14 i 16 godina voljno učestvovala u ovim po mene strašnim događajima. Ovo nije tačno! U oba navrata sam bila djevojčica koja nije imala snage ni sposobnosti da se suprotstavi odrasloj osobi koja je zloupotrijebila povjerenje moje porodice i mene. Moje traume su valjda jasan pokazatelj da nijesam voljno učestvovala u tim događajima. Poštovani sude, nadam se da ćete čitajući ovu žalbu koja nije pravnički uobličena prepoznati da se radi o oštećenoj osobi kao nemoćnom licu u smislu čl. 205 Krivičnog zakonika Crne Gore što Tužilaštvo, prema mišljenju Višeg suda, nije dokazalo”, kazala je djevojka u obraćanju Apelacionom sudu.

Centar za socijalni rad neobaviješten

Ombudsman je utvrdio da Centar za socijalni rad, kako proizilazi iz njihovog izjašnjenja, nije ni bio upoznat, niti obaviješten od strane MUP-a o seksualnom zlostavljanju i da su se sa slučajem prvi put upoznali 14.decembra 2023.godine kada je otac djevojčice podnio zahtjev Centru.

Skoro dva mjeseca kasnije, u Centru je obavljen savjetodavni razgovor sa ocem i djevojkom, u kojem su informisani koja je uloga Centra u ovakvom postupku, i to pružanje podrške žrtvi kroz savjetodavni rad, praćenje njenog psihofizičkog razvoja, pružanje potrebnih informacija i upućivanje na druge relevantne institucije. Takođe su informisani da se u postupcima suda, Centar za socijalni rad ne uključuje samoinicijativno, već na osnovu zahtjeva MUP-a, suda ili tužilaštva, te da će se Centar za socijalni rad uključiti u postupke suda, nakon njihovog zahtjeva.

Iz Centra za socijalni rad djevojka je upućena u Udruženje Roditelji na besplatne seanse psihoterapije.

Mišljenje Ombudsmana

Propusti u ovom slučaju, na koje su branioci i porodica djevojke bezuspješno ukazivali nadležnima, brojni su još od trenutka prijave i istražnog postupka. Način na koji je tada djevojčica saslušavana u Tužilaštvu, izostanak komunikacije i obavještenja o toku postupka, višemjesečno odlaganja kontrole optužnice, nedostavljanje odluke suda u zakonskom roku… Pitaju se i da li je normalno da tužiteljka nije prisustvovala nijednom od pet ročišta za kontrolu optužnice u Višem sudu. To su samo neki od propusta, a na veći dio njih ukazao je i Ombudsman u svom mišljenju.

“Imajući u vidu da je sud ključni dokaz u vezi sa nepostojanjem obilježja krivičnog djela zasnovao na činjenici da mldb. XX  ima više od 14 godina, to je više nego izvjesno da je ova činjenica bila poznata ili morala biti poznata tužilaštvu već na prvom saslušanju oštećene, odnosno da je taj dokaz morao biti sadržan u spisima predmeta kao zapisnik o saslušanju XX u policiji…”

Zbog toga je, kako navodi dalje Zaštitnik, očigledno da je tužilac previdio ovu važnu okolnost i već u samoj optužnici osumnjičenom stavio na teret krivično/a djelo/a za koje nijesu postojala obilježja prema Krivičnom zakoniku u elementima njihovog bića, te samim tim učinio bespredmetnom optužnicu i vrijeme koje je proteklo u preduzimanju istražnih radnji i postupka dokazivanja.

Zaštitnik je, između ostalog, utvrdio da su u ovom slučaju povrijeđena prava oštećene, odnosno da nije ispunjena pozitivna obaveza državnih organa u pogledu efikasne i djelotvorne istrage za krivična djela nasilja nad ženama/djevojčicama u skladu sa čl. 3 i 8 EKLJP.

“Ovaj zaključak se izvodi iz činjenice da je postupak sproveden u odnosu na krivično djelo nedozovoljene polne radnje iz čl. 208, stav 2 KZ, a u vezi sa čl.206, stav 1 KZ, kao i u  vezi sa činjenicom da državni organi nijesu postupali u skladu sa načelom dužne pažnje u fazi sprovođenja istrage i u odnosu na ishod postupka. Takođe, diskutabilno je i pravo žrtve nasilja da se koristi svojim pravima u postupku, a posebno pri činjenici da je o tome morao biti obaviješten organ socijalnog staranja, a što u konkretnim okolnostima nije bio slučaj. Ako tužilac iz objektivnih razloga nije mogao drugačije kvalifikovati krivično djelo koje je stavljeno na teret osumnjičenom, to bi bio dodatni razlog za potvrdu stava Zaštitnika da problem nije samo procesni aspekt ovog slučaja, već i materijalno pravo koje ne omogućava zaštitu svih maloljetnih žrtava seksualnog nasilja, čime povreda još više dobija na težini i dovodi u pitanje postojanje djelotvornog i efikasnog pravnog lijeka za zaštitu žrtava seksualnog nasilja u domaćem pravu”, naveo je, između ostalog, Zaštitnik.