U Crnoj Gori sve veći broj djece s posebnim obrazovnim potrebama pohađa redovne osnovne škole, ali određen broj njih nije u potpunosti integrisan jer, prema mišljenju roditelja te djece, mnoge škole ne sprovode inkluziju na način na koji bi trebalo.
Analiza sektora obrazovanja za period od 2015. do 2020. godine, koju su uradili UNICEF i Ministarstvo posvjete, pokazala je da Crna Gora ima dobro razvijene politike i inovativne prakse u pogledu inkluzivnog obrazovanja djece kojoj je potrebna dodatna podrška za obrazovanje.
U dokumentu se konstatuje da je omogućeno redovno obrazovanje za djecu sa smetnjama u razvoju i poteškoćama u učenju i vođeno računa da se veći dio te djece upisuje u redovne škole.
Transformisane su specijalne škole u resursne centre, pa sada u Crnoj Gori postoje tri takva centra i sedam redovnih škola s integrisanim odjeljenjima – za učenike koji se zbog težine i vrste smetnji ne mogu u potpunosti uključivati u redovna odjeljenja, a za koju se realizuje zajednička nastava pojedinih predmeta s vršnjacima u redovnim odjeljenjima.
Uvedeni su asistenti u nastavi radi pružanja tehničke pomoći tokom pohađanja nastave za djecu s teškim tjelesnim smetnjama, umjerenim intelektualnim smetnjama, bez ostatka vida, potpunim gubitkom sluha i autizmom u skladu s rješenjem o usmjeravanju.
Analizom nije bilo moguće utvrditi koji je procenat djece s posebnim obrazovnim potrebama uključen u obrazovanje, s obzirom na to da nije dostupan podatak o broju djece s posebnim potrebama na nacionalnom nivou.
U izvještaju ipak konstatuju prisustvo sve većeg broja djece s posebnim obrazovnim potrebama u redovnim osnovnim školama iz godine u godinu, dok broj djece u resursnim centrima ostaje prilično nizak u poređenju s tim, uz manje godišnje fluktuacije.
UNICEF i Ministarstvo su konstatovali da određen broj djece u redovnim školama nije u potpunosti integrisan.
“Naime, mali dio njih upisan je u integrisana odjeljenja. Procenat djece u integrisanim odjeljenjima ostao je približno isti tokom posmatranog perioda”, navodi se u Analizi.
Trend sve većeg broja djece s posebnim obrazovnim potrebama u redovnim osnovnim školama, kako navode iz UNICEF-a i Ministarstva, nije primjetan u srednjem obrazovanju.
Podaci dobijeni putem intervjua ukazuju i na činjenicu da se djeca s posebnim potrebama najčešće upisuju u srednje stručne smjerove koji nisu cijenjeni na tržištu rada i koji ne vode do zapošljavanja.
“Sve ovo ukazuje da je potrebno uložiti dalje napore da se u potpunosti uspostavi politika inkluzivnog obrazovanja u srednjem obrazovanju, između ostalog i kroz konzistentniju primjenu Individualnog tranzicionog plana, razvoj dodatnih kvalitetnih modularizovanih programa stručnog obrazovanja, kao i senzibilizaciju poslodavaca”, ocijenjuje se u Analizi.
Politika inkluzivnog obrazovanja, kako se ističe u dokumentu, još nije dovoljno dobila na vidljivosti u predškolskom obrazovanju, zbog čega bi trebalo dodatno promovisati rano učenje kako od zdravstvenog, tako i od obrazovnog sistema.
U Nacionalnoj asocijacija roditelja djece i omladine sa smetnjama u razvoju (NARDOS) smatraju da obrazovni sistem u Crnoj Gori nije prilagođen djeci sa težim smetanjama u razvoju, dok djeca sa lakšim smetanjama mogu redovno da pohađaju školu.
“Iz ugla roditelja, najveći napredak poslednjih godina je učinjen kada je u pitanju vidljovosti djece, jer prije dvadesetak godina nijeste mogli vidjeti dijete sa smetnjama na ulici, a kamoli u školama, medijima”, naveli su iz NARDOS-a.
Oni su istakli da je, kada su u pitanju djeca sa smetnjama u razvoju, usvojeno dosta strategija, zakona i individualnih planova, ali da je problem implementacija, odnosno da mnoge škole ne sprovode inkluziju na način na koji bi trebalo.
Iz NARDOS-a kao probleme navode nedovoljan broj asistenata u nastavi i to što za tu vrstu usluge nijesu školovani, već obučavani veoma kratko.
Kako su naveli, pristup školama nije prilagođen djeci sa posebnim potrebama, a često, zbog izvođenja kabinetske nastave, djeca ne mogu da pohađaju časove.
Zaštitnik ljudskih prava i sloboda, obilazeći mnoge obrazovno-vaspitne ustanove u Crnoj Gori, zapazio je da nijesu sve prilagođene osobama sa invaliditetom.
“Najviše 16 osnovnih škola od 163 su potpuno pristupačne, dok su najviše tri srednje škole od 50 potpuno pristupačne”, navodi se u izvještaju o radu Zaštitnika za prošu godinu.
Goran, otac djevojčice koja je u sistemu inkluzivnog obrazovanja, kazao je da je njegova ćerka pohađala vrtić, nakon čega je školovanje nastavila zajedno sa djecom iz vrtičke grupe. U nastavi joj je prve dvije godine pomagala majka, jer joj asistent nije dodijeljen, iako je imala rješenje.
Boravak u vrtiću, a kasnije školi, kao i odnos djece i vaspitačice prema njegovom djetetu koje ima posebne obrazovne potrebe, pozitivan je i svijetao primjer.
I pored tog pozitivnog iskustva, Goran je odlučio da svoje dijete prepiše u Resursni centar “1. jun”.
„Nastavi kadar je raspoložen da radi i pomogne, ali je neobučen i došao sam do zaključka da je to to što se tiče redovne inkluzije, i da moje dijete treba da ide tamo gdje će dobiti tretmane kakvi su njoj potrebni”, kazao je Goran.
Smatra da u obrazovnom sistemu nema dovoljno asistenata u nastavi koji bi pomagali djeci sa smetanjama u razvoju, a da, sa druge strane, oni koji su angažovani nemaju dovoljno znanja i stručnosti.
“Obuka za asistenta traje 11 dana, smatram da se to mora mijenjati. Tokom školovanja nijesu ni izučavali predmete za rad sa djecom sa posebnim potrebama”, naveo je Goran.
On je istakao da je cilj inkluzije socijalizacija djeteta i da mu je motiv bio da njegova ćerka dobije istu šansu kao i svi i da pohađa školu sa vršnjacima, a da, sa druge strane, đaci upoznaju njegovo dijete i da shvate da postoje različitosti.
„Ne kajem se što je to uradi i smatra da je to bila prava stvar i za nju i za đake. Da se ukaže da su oni tu, među nama. Da nijesu oni ljudi sa problemima, niti osobe sa teškoćama. Oni su ljudi kao svi mi i o njima treba da razgovaramo kao o ljudima, a ne problemima“, poručio je Goran.
Da inkluzija može biti uspješna pokazuje primjer dvadesetpetogodišnjeg Rastka Radulovića koji ima autizam, a koji je nakon završene osnovne i srednje škole, prošle godine je dobio i sertifikat od Univerzitet Donja Gorica koji potvđuje da je položio grupu predmeta na Fakultetu za grafički dizajn i multimedije.
Rastkova majka Tatjana kazala je da je uvođenje Rastka u obrazovni proces bilo teško, jer tada upis osoba sa intelektualnim invaliditetom nije bio zakonski adekvatno regulisan.
“U stvari, tada našem zdravsvenom sistemu nije bila prepoznata kategorizacija autizma, pa iako su svi bili saglasni da Rastko treba da se socijalizuje, niko nije htio od ljekara da stavi potpis koji bi Rastku omogućio školovanje”, objasnila je Tatjana.
Rastko je na kraju upisao Osnovnu školu “Sutjeska” 2004. godine, a tokom prvih godina školovanja pomagala mu je majka, jer tada nije postojao institut asistenta u nastavi.
U sedmom razredu osnovne škole Rastko je dobio asistenta u nastavi koji je porodici bio od ogromne pomoći.
“Činjenica da je umio da Rastku na adekvatan način približi materiju predmeta samo je jedan aspekt koji ukazuje na značaj asistenta. To što ste svjesni da je Vaše dijete sa nekim sa kim je siguran, da možete da budete psihički rasterećeni u tom periodu mnogo znači”, rekla je Tatjana.
Asistent je, kako ističe, bio neka vrsta posrednika između nastavnika, Rastka, djece i roditelja.
“On je za kratko vrijeme uspio da “nauči” Rastkov jezik i da pomogne da se artikuliše kako Rastkovo znanje, tako i njegove potrebe. U stvari, Rastko, iako je imao sjajno društvo i prije nego što je Petar (asistent) došao, dodatno se socijalizovao uz njegovu pomoć, pritom ne mislim samo u školi nego i van škole”, navela je Tatjana.
Ona smatra da je obrazovna inkluzija značajna ne samo po osobe sa autizmom, ili sa bilo kojom vrstom invaliditeta, već uopšte jer su obrazovne ustanove prvi korak ka uvođenju u društvo.
“Pritom, to isto društvo će itekako osjetiti koristi kad u svoje tokove uključi sve svoje članove i počne da vrednuje njihove potencijale. Mislim da je Rastko uspješan primjer inkluzije, i da kroz njega možemo da vidimo koliko osoba, ukoliko joj se da šansa, može da napreduje u sistemu kroz kontakt sa drugim ljudima”, istakla je Tatjana.
Za Tatjanu je od svega toga najvažnije što je Rastko, kako kaže, srećan član zajednice, koji bez ikakvih prepreka i ravnopravno može da interaguje sa njenim ostalim članovima.
Uspjeh inkluzivnog obrazovanja, prema mišljenju Ombudsmana, u velikoj mjeri zavisi i od stavova nastavnika i ostalih učenika prema djeci kojima je potrebna dodatna podrška u obrazovanju, te stalnih kampanja i aktivnosti u školi kako za nastavnike, učenike, roditelje i javnost.
“Obrazovno vaspitne ustanove treba da se prilagode potrebama djece, a ne da se obrazuju samo ona djeca koja mogu da se uklope u postojeći obrazovni proces”, poručio je Ombudsman.
Tekst je dio projekta Roditelji između činjenica i mišljenja, koji finansiraju Evropska unija u Crnoj Gori i Programska kancelarija Savjeta Evrope u Podgorici, a sprovode udruženje Roditelji i agencija MINA, baveí se temama iz oblasti obrazovanja, koje treba da pomognu roditeljima da steknu jasniju sliku o problemima na koje često ukazuju.
Izvor: MINA