Saznanje da se neko koga volite bori sa neizlječivom bolešću može biti istinski teško. Međutim, pored svih osjećanja sa kojima se suočavamo kao odrasli, najteži dio ove borbe može biti zadatak da situaciju objasnimo djetetu. Pripremiti dijete na gubitak bliske osobe, rođaka ili člana porodice teško je i bolno.

Potrebno je da pronađete najbolji način i pristup, ali isto tako dobro je znati  da ne morate to da uradite sami. Možda će vam trebati podrška porodice i bliskih prijatelja. Profesionalci kao što su socijalni radnici, medicinske sestre, ljekari, savjetnici i psiholozi takođe vam mogu pomoći.

Kako da vodite ovaj težak razgovor sa djetetom?

Budite iskreni i otvoreni

Biti iskren i uključiti djecu u ono što se dešava je obično najbolji pristup. Prirodno je da želimo da zaštitimo djecu od bolnih iskustava. Sa druge strane, kada se kao odrasli sjetimo da nam je u djetinjstvu umro neko blizak – želimo da su nam tada objasnili šta se dešava. Premda smo osjećali da nešto nije u redu, odrasli bi nam govorili suprotno (ili uopšte nijesu htjeli da razgovaraju s nama).

Kada pričate o umiranju i smrti, budite otvoreni sa djecom i koristite jasne riječi koje odgovaraju njihovom uzrastu. Ovaj razgovor omogućava djetetu da se nosi sa sličnim situacijama u budućnosti i ujedno je prilika da pokažete koliko vam je stalo jednom do drugog. Djeci je često lakše da čuju informacije dio po dio, nego sve odjednom. Možda ćete morati da ponovite jednostavne poruke nekoliko puta.

Objasnite djetetu da su svi, uključujući ljekare, medicinske sestre, učinili sve što je u njihovoj moći, ali da ne postoji lijek i da će bliska osoba uskoro umrijeti. Spremite se za dječja pitanja o smrti, o tome šta se dešava sa ljudima kad umru. Unaprijed razmislite o svojim odgovorima.

Budite što jasniji

Koristite jednostavne riječi kao što su „umiranje“ ili „umro“ kada govorite maloj djeci o smrti. Pokušajte da ne koristite fraze koje bi mogle da ih zbune. Na primjer, ako kažete da će bolesna osoba „otići“ ili „otići na bolje mesto“, dijete može doživjeti to kao da ga napušta. Takođe, kad opisujete umiranje pokušajte da ne koristite frazu „odlazak na spavanje“. Mala djeca se mogu kasnije plašiti da idu na spavanje.

Kada sa djetetom govorite iskreno i jasno, pomažete mu da se osjeća sigurnije u uznemirujućem trenutku. Mala djeca često mogu da pronađu razloge da sebe okrive na neočekivane načine. Iskrenost će ih uvjeriti da nijesu odgovorni za nečiju smrt.

Provjerite da li vas dijete razumije

Imajte na umu da dijete može da čuje razgovor odraslih i da mu sve te informacije mogu djelovati zastrašujuće. Uz to, djeca su u stresnim situacijama maštovita i to toliko da mašta može da ih uplaši. Mogu da zamisle mnogo gore od onoga što se zapravo dešava, naročito ako pokušavaju sami da shvate bez razgovora sa odraslima.

Dobro je s vremena na vrijeme provjeriti da li dijete razumije situaciju (budite posebno obazrivi ako sumnjate da je dijete slučajno čulo razgovor odraslih).

Kako djeca reaguju u različitim uzrastima

Način na koji djeca razumiju i reaguju na smrt može zavisiti od njihovog uzrasta i nivoa razumijevanja. Možda bi bilo korisno znati kako bi djeca mogla reagovati prije nego što razgovarate sa njima.

Emocionalne reakcije kod djece i tinejdžera mogu se pojaviti i kao fizički simptomi, poput glavobolje ili bolova u stomaku. Očekujte i promjene u ponašanju.

Nemojte da vas brine ako se uznemirite ili rasplačete dok vodite ove teške razgovore sa djecom. Sasvim je u redu da pokažete svoja osjećanja, a može biti od pomoći djetetu kad vidi da i odrasli ponekad plaču kada se osjećaju uznemireno.

Veoma mala djeca (mlađa od tri godine)

Djeca mlađa od tri godine mogu shvatiti da se nešto veoma ozbiljno dešava, čak i ako ne mogu da razumiju šta znači smrt. Djeca od tri godine mogu da tuguju. Neka djeca u ovoj starosnoj grupi mogu da skliznu unazad u nekim od svojih ponašanja u razvoju, na primjer da traže da ih odrasli hrane, a do tada su samostalno jela i slično.

Djeca od tri do pet godina

Djeca od tri do pet godina su možda čula za umiranje, ali možda ne razumiju šta to znači. Na primjer, mogu zamisliti da će se mrtva osoba vratiti ili da živi negdje drugdje. Pomozite im tako što ćete ih stalno podsjećati da nije ničija krivica što je bliska osoba bolesna. Držite se svakodnevne rutine kada god je to moguće. Dodatnu podršku potražite od vaspitača u vrtiću.

Starija djeca (od šest do 12 godina)

Deca od šest do 12 godina znaju za smrt, ali možda ne razumiju uvijek emocije koje osjećaju. Otprilike sa osam ili devet godina, djeca počinju da shvataju smrt više kao odrasli. Ali, oni i dalje mogu vjerovati da ako su veoma dobri, osoba koja je umrla može da se vrati. Više se brinu oko toga da li je smrt bolna ili strašna.

Koristite knjige da pričate o kraju života. Ohrabrite dijete da ide u korak sa školskim radom, aktivnostima u kojima uživa i prijateljstvima. Neka zna da je u redu da uživa. Takođe i da je u redu biti tužan.

Tinejdžeri

Tinejdžerima je možda teže nego mlađoj deci da se nose sa vijestima da neko umire. Oni su dovoljno stari da znaju da to znači veliku promjenu i gubitak u njihovom životu. Odraslima može biti teško da razumiju njihove načine da se nose sa ovim saznanjem. Neki tinejdžeri, na primjer, mogu da odbiju da o bolesti govore. Drugi će pokušati da se zbliže sa roditeljima ili će se pak naljutiti. Ono što je važno i što dijete u ovom uzrastu treba da zna jeste da ne postoje „ispravna“ i „pogrešna“ osjećanja.

Pomozite svom tinejdžeru tako što ćete ga pitati šta misli. Pomozite mu da uvidi da je razgovor o osjećanjima pozitivan i zreo način suočavanja. Ohrabrite ga da razgovara sa nekim sa kim je blizak – bilo da je to drugarica, nastavnik kojem vjeruju ili neko treći.

Držite se uobičajenih pravila i granica. Ovo sada može biti još važnije nego ranije, jer može da pomogne tinejdžeru da se osjeća bezbjedno. U nekim slučajevima nježno podsjećanje da njihovo ponašanje može da utiče na mlađu djecu takođe može biti korisno.

Pitanja koja deca mogu postaviti

Možda će vam pomoći da unaprijed razmislite o vrsti pitanja koja vaša djeca mogu postaviti i o tome kako želite da odgovorite. Ne postoji pravi ili pogrešan način da se odgovori. Ovdje imamo neke predloge, ali vi ćete imati svoje načine da objasnite stvari svom djetetu.

Hoću li dobiti rak?

Rak nije kao prehlada i ne može se prenijeti na taj način. U redu je da sjediš blizu mame/tate/bake/dede, da ga zagrliš ili poljubiš.

Hoću li i ja da umrem?

Većina ljudi umire kada ostari i njihova tijela se istroše. Veoma je neobično i tužno da je neko mlad toliko bolestan da ljekari ne mogu da mu pomognu da ozdravi.

Jesam li ja kriv?

Ništa što si uradio, rekao ili pomislio nije učinilo da se mama/tata/baka razboli. Niko nije kriv.

Ko će paziti na mene ako i tata/mama/baka/deda umre?

Ako se nešto desi tati/mami/baki/dedi, možemo organizovati da neko koga dobro poznaješ postane tvoj staratelj i on će se brinuti o tebi.

Priprema djeteta ili mlade osobe za gubitak može biti nevjerovatno teška stvar, ali ne morate to da radite sami. Možete zatražiti pomoć od zdravstvenih radnika, prijatelja i porodice.

Ne zaboravite da pripremom djeteta na smrt bliske osobe neće eleminisati slomljeno srce i žalovanje. Ipak, tako pomažete djeci da shvate šta se dešava oko njih. Biti pripremljen od strane brižnjih odraslih za jednu od najtežih životnih situacija je značajno, jer se tako uče da  izdrže neizbježne životne oluje.

Izvor: zelenaučionica.com