Piše: mr Dragica Tvrdišić

Polazak djeteta u školu predstavlja veliki i radostan događaja ne samo u životu djeteta, već i cijele njegove porodice. I ostaje da se pamti. Polaskom u školu od djeteta se očekuje da preuzme mnogo više odgovornosti i postane samostalnije nego što je bilo do tada.

Većina budućih prvaka na pitanje da li voli što polazi u školu odgovara: obožavam, radujem se, jedva čekam, volim … ali to ne znači da će se svi oni u školi lako i brzo snaći. Period prilagođavanja prvaka na školsku sredinu sasvim je individualan i zavisi od više činilaca. Na to utiču sposobnosti i ličnost djeteta, sredina u kojoj dijete odrasta, uticaj porodice, prethodna priprema, interesovanja za učenje, motivacija…

Praksa je pokazala da se bolje adaptiraju djeca koja su psihofizički zrela za školu, djeca koja su pohađala vrtić i ona koja su po po prirodi otvorenija, komunikativnija, druželjubivija. Naravno od velikog je uticaja i ličnost učitelja i njegov pristup djetetu, ali i odnos roditelja prema školi i djetetu. Priča o školi treba da obuhvati sve lijepe i manje lijepe situacije. U toj priči dijete treba da osjeti roditeljski ponos i zadovoljstvo što ono postaje đak prvak i zato mu je na startu potrebna podrška, ljubav, pažnja, razumijevanje, tolerancija i podsticaj. To će mu omogućiti da ljepše i sigurnije raste, da bude samostalnije i sigurnije i da se bolje snađe u školi.

Idealizovanje

Postoje roditelji koji su skloni idealizovanju škole, a sve sa ciljem da ohrabre dijete da se u školi bolje  i lakše snađe. Takvi roditelji griješe. Nikada ne treba reći djetetu: Ti ćeš biti najbolji! U razredu će biti svi divni i lijepo ćete se slagati i tome slično, jer će dijete brzo uvidjeti da se stvarnost razlikuje od roditeljskih priča i to negativno može da se odrazi na ličnost djeteta. Ako dijete doživi neprijatna iznenađenja može da se povuče u sebe, ukoliko dođe u sukob sa nekim od drugara ili ga učiteljica opomene za nešto.

Veoma je važno da dijete zna da u školi neće uvijek biti sve lako, da će ponekad morati da se potrudi  kako  bi nešto naučilo i da se pravi uspjeh ne ostvaruje tako lako.Takođe, djetetu treba reći da se u školi neće samo učiti, već će se u njoj igrati, upoznavati novi drugari, biće i smijeha, šale, a ponekad i svađe i nerazumijevanja.

Zastrašivanje

Ima i roditelja koji djetetu prijete školom. Kada ne mogu da izađu na kraj sa neposlušnim i nestašnim djetetom, onda ga plaše školom i učiteljicom – Pokazaće ti učiteljica! Reći ću učiteljici kako se ponašaš! Tako zastrašeno dijete polaskom u školu postaje odsutno i povučeno, unaprijed zabrinuto i u stalnom strahu i isčekivanju da se prijetnje ostvare. Dijete sa kojim iskreno i otvoreno razgovarate o školi,  a ono pri tom osjeća da se svi u porodici raduju njegovom odlasku u školu, lakše će prihvatiti školu i obaveze. Svakom djetetu je na početku potrebna podrška roditelja. Ono mora da osjeti da je voljeno i da se ima razumijevanja za njegovu početnu nesigurnost i zbunjenost.

Već prvi susret sa školom kod djece izaziva određeni stepen uzbuđenja i upravo roditelj treba biti oslonac koji će dijeliti sa njima sve. Mnogi roditelji se pitaju da li su učinili sve da se njihovo dijete dobro snađe i osjeća u školi. Učiteljica koje dobije generaciju prvaka zna da se pred njom nalazi  blizu tridesetak različitih dječijih ličnosti koje treba upoznati i pomoći im da rastu, razvijaju se i  uče… A oni, prvačići već od prvog trenutka pokazuju koliko su različiti, drugačiji, svoji… Interesantno je da te različitosti ostaju tokom cijelog školovanja.

Neki sigurno, samouvjereno i radoznalo ulaze u školu, veselo pozdravljajući roditelje, drugi ,,teška koraka” i pomalo uplašeni zamiču za vrata razreda. Neko dijete odmah potraži ruku svoga druga, dok niz neki obraz poteče suza, grčevito se privijajući uz majku. Vedrih i opreznih je najviše.

Polazak u školu donosi djetetu susret sa novim drugarima koji se nijesu mogli birati. Neki će mu postati prijatelji, ali s nekima treba da nauči da živi zajedno.

Nakon stišavanja prvih uzbuđenja počinje svakodnevica u kojoj se uz radost, radoznalost, ponos pojavljuje i osjećaj napora, muke, razočaranja, dosade… Ali i to je dio iskustva. Dijete se susreće sa doživljajem moranja uz ograničavanje mogućnosti da radi po svojoj želji.

Podrška

Najsnažniji uticaj na formiranje ličnosti djeteta ima porodica.

Kada dijete pođe u školu ono će u nju donijeti navike koje je izgradilo u porodici, njegovo ponašanje prema drugoj djeci i prema učiteljici zavisiće upravo od odnosa koji vladaju u porodici. Kako će se dijete snaći u školi, kako će je prihvatiti, zavisi od cjelokupnog dotadašnjeg razvoja i vaspitanja djeteta. Prevelika strogost roditelja rađa kod djece, strahove, otpore, laž… Takođe nije dobro da roditelji sve dozvoljavaju svom djetetu jer ono postaje samovoljno, uobraženo, pasivno, razmaženo…

Pozitivni vaspitni uticaji su uslov uspješnog odrastanja djeteta. Važno je pomoći vašem prvaku da bude uspješan đak i zdravo i srećno dijete, ali zato treba poštovati i razumeti njegova interesovanja, želje, potrebe i mogućnosti. Obezbijediti  mu dovoljno vremena i za igru, razonodu i odmor.

Dešava se da na početku školovanja dijete naiđe na teškoće, teže se snalazi u radu. Zaboraviće da donese knjigu, svesku, olovku, nepažljivo je na času. Iako ovakvo ponašanje nije u skladu sa vašim očekivanjima, nemojte ga nikako optuživati da je neuredno, trapavo, glupo, nevaljalo…Ovakve poruke čine da se dijete osjeća tužno, poniženo, ruše njegovo samopouzdanje i samopoštovanje. Kada roditelji ukazuju na greške onda ne treba osuđivati dijete nego određeno ponašanje. Uvijek treba djetetu dati šansu da traga za novim rješenjem problema i tako uspješno će izmijeniti neprihvatljivo ponašanje i  neće doživjeti osjećanje krivice.

Pomoć

U početku školovanja za postizanje dobrog uspjeha mnogo je važnije da dijete ima izgrađene radne navike, nego koliko je ono bistro, pametno, vispreno… Prirodni potencijal može ostati neiskorišćen ili nedovoljno iskorišćen ukoliko nema izgrađene radne navike.

Postojanje radnih navika neće naravno omogućiti svoj djeci da budu odlični đaci, ali će im pomoći da u potpunosti iskoriste svoje sposobnosti. Ako je dijete tokom predškolskog perioda imalo neki red i steklo određene kulturno higijenske  i radne navike, ono je steklo neke osnove sigurnosti, naučilo da poštuje svoje i tuđe vrijeme i izvjesno je da će to prenijeti i na proces učenja.

Dakle, ako je dijete naučilo da redovno pere zube prije i poslije jela, ako tačno zna kada treba da jede, ako zna da sredi svoje igračke poslije završene igre, kada umije da kaže hvala, molim,  izvolite – ono je već formiralo neke navike. Ukoliko dijete tokom predškolskog perioda nije imalo nikakve navike, proces osamostaljivanja i sticanja radnih navika teče mnogo teže. Roditelji treba da znaju da ne treba čekati da dijete krene u školu da bi se formirale radne navike. Još u ranom djetinjstvu dijete mora da nauči neke važne stvari, a pomoć roditelja je od kapitalnog značaja uz naravno puno strpljenja razumijevanja, podrške i podsticaja. Nikako ne treba formirati navike kod djece uz prekore, kritike, batine ili razne zabrane jer se time samo negativno djeluje na ličnost djeteta. Najbitnije navike za početak učenja su raditi na određenom mjestu, u određeno vrijeme, planirati rad, biti uredan, biti istrajan i završavati započeto.

Vrtić kao priprema za školu

Boravak djeteta u vrtiću prije polaska uškolu predstavlja dobru sistemsku i višestruko korisnu pripremu za školu. Period između 4. i 5. godine je značajan za dijete jer je ono steklo izvjestan stepen sigurnosti što mu omogućava da se bolje odvoji od svojih roditelja i lakše se uklopi u igru s vršnjacima, da bolje izrazi svoje potrebe, želje i interesovanja kao i stekne higijenske i radne navike.Vrtići nude djeci vaspitno obrazovne programe koji podstiču cjelokupan razvoj ličnosti djeteta, vršnjake sa kojima se igra i sarađuje i vaspitače koji su realizatori i kreatori vaspitno obrazovnog rada. Vaspitači nastoje da dječija znanja prošire, prodube, sistematizuju u skladu sa uzrastom i njihovim razvojnim mogućnostima. Takođe, jako je bitno što kod djece bude radoznalost i želju za sticanjem znanja.

Uloga učitelja

Učitelj ima izuzetnu ulogu i značaj u životu svakog đaka prvaka. Od odnosa koji dijete na početku školovanja uspostavi sa svojom učiteljicom, zavisi kako će ono prihvatiti školu. Sigurno će biti lakše djetetu koje zavoli svoju učiteljicu. Roditelji treba da pomognu djetetu da razvije povjerenje prema učiteljici. Saradnja između roditelja i učiteljice treba da bude stalna, svestrana i korisna obostrano. Ona treba da pomogne da se uskladi porodično i školsko vaspitanje kao i da se izbjegne međusobno nerazumijevanje i nesporazumi kako bi se olakšao djetetu proces prilagođavanja i socijalizacije.

Prilagoditi programe djeci

Programi koji se realizuje u prvom razredu prilično su osavremenjeni i pružaju djeci moderan i aktivan pristup nastavi i učenju. To znači da je u središtu obrazovnog sistema učenik kome se daje pun misaoni angažman. Prvačiću se ne smiju postavljati preveliki zahtjevi. To će za njega predstavljati veliki pritisak I neće biti srećno I zadovoljno. Djetetu treba dopustiti da uči i da griješi da bi naučilo. Zapravo,  treba da uči i radi koliko ono može u skladu sa njegovim interesovanjima i sposobnostima, a ne roditeljskom ambicijom.

Takođe roditelji ne treba da žure da nauče djecu pisanju slova, čitanju, računanju… Mnogo je važnije probuditi radoznalost i želju za sticanjem znanja. Svako dijete u svoje vrijeme stiče „senzibilne godine“ za učenje, da piše, čita… To nije stvar inteligencije već zrenja nervnog sistema. Nikako ne treba dijete forsirati i vršiti pritisak na dječju prirodu, pogotovo ako dijete nije za to spremno. Zato budite strpljivi i tolerantni, jer dijete je ličnost u akciji i razvoju. Samo onda kad je proces  sazrijevanja završen ono će u potpunosti iskoristiti svoje intelektualne potencijale. Zato ga treba podsticati da što bolje opaža svoju okolinu, uočava različite boje, oblike, veličine, poučavati ga da izgradi radne navike, vježbati pamćenje, mišljenje, razvijati maštu i govor kako bi uspješno komuniciralo sa drugima. Slijedite njegova interesovanja. Uspjeh neće sigurno izostati.

Kad je dijete spremno (zrelo) za  školu

Dijete će spremno dočekati polazak u školu ako je zdravstveno dobro, ako pravilno izgovara sve glasove, ako dobro opaža svoju okolinu, sa pažnjom sluša priče i umije da ih prepriča, ako umije da se orjentiše u prostoru, umije da crta, ima odgovarajuću  pažnju,  dobro razmišlja,  rado se igra sa drugom djecom … Ovo je pokazatelj da se dijete uspješno razvijalo i dostiglo potreban nivo fizičke i psihičke ( emotivne, intelektualne, socijalne) zrelosti za polazak u školu.

I još nešto veoma važno!

Nezrelost za školu ne treba poistovjećivati sa inteligencijom djeteta. Ono može visoko inteligentno, ali proces sazrijevanja za školu još nije završen.U tom slučaju mnogo je bolje da roditelji ne insistiraju na ranijem polasku u školu, jer dijete može školske obaveze doživjeti kao teret. Brzo će se zamarati, gubiti koncentraciju, postati bezvoljno, rasijano i neće moći sa potrebnom pažnjom da prati nastavu. Zbog toga psiholozi i pedagozi savjetuju roditeljima koji insistiraju na ranom upisu da odlože upis djeteta još godinu, jer će mu to  pomoći da sazri i učvrsti svoje potencijale na intelektualnom, emotivnom socijalnom i tjelesnom planu.

Izvor: mnemagazin.me