Djeca, posebno ako su mlađa od pet godina, za zadovoljenje svojih potreba se oslanjaju na svoju primarnu porodicu. Favorizovanje jednog roditelja u odnosu na drugog nije lične prirode, tvrde stručnjaci, već se zasniva na osnovnim obrascima preživljavanja. Kad dijete prepozna jednog roditelja kao “dostupnijeg” od drugog, bori se da tako i ostane, jer je njegova potreba za brigom i čvrstom, stabilnom vezom presudna. U tom slučaju, dijete štiti i preferira odnos sa jednim od roditelja, jer se on pokazao najkonzistentnijim u pružanju rezultata.

„To nema nikakve veze sa djetetovim nedostatkom ljubavi prema drugom roditelju. Ovo je oblik djetetove sposobnosti da prepozna put najmanjeg otpora prema zadovoljavanju osnovnih potreba. Oba roditelja bi trebalo da pohvale dijete i prihvataju njegove postupke“, smatra psihološkinja Sarah Alperin.

Ako ste roditelj kojeg dijete ponekad „gura“ od sebe, ona savjetuje jednostavnu rečenicu koju možete govoriti djetetu: „Tata je dostupan, ali i ja sam na raspolaganju. Ovdje sam ako sam ti potrebna. Poštujem tvoj izbor i volim te.“

Dakle, kada djeca prepoznaju najpouzdaniji, najčvršći odnos sa jednim roditeljem, osloniće se na njega jer je to najlakši put. U svakodnevnim situacijama, poput kupanja ili igranja takođe je važno pokazati razumijevanje za djetetov izbor. Psihologiškinja Alperin navodi neke od primjera:

„Čujem te. Želiš da te mama okupa? Znam da je mama obično ona koja te kupa i zbog toga se osjećaš sigurno. Danas radim, ali sutra ću ja moći da te okupam. U redu je ako se zbog toga osjećaš tužno. Znaš da je mama uvijek tu za tebe i da te voli.”

Drugi odličan primjer povezan je s igranjem.

“Čujem te da govoriš da želiš da ti tata pomogne da uđeš u auto. Znam da voliš kada ti tata pomaže jer voliš da provodiš vrijeme sa njim. I ja volim da provodim vrijeme sa tatom. Trenutno je tata zauzet, ali pomoći će ti čim bude mogao. Sad sam ja ovdje i mogu ti pomoći. U redu je što želiš tatu. Potpuno te shvatam. On je sjajan”.

Najvažniji doprinos roditelja u ovakvim situacijama je poštovanje i priznavanje djetetove sklonosti jednom roditelju, kao i prihvatanje i razumijevanje.

To zaista nema nikakve veze sa vama, a poštujući i priznajući djetetove sklonosti poručujete mu da prepoznajete da je sposobno da sazna kako da ispuni svoje fizičke i emocionalne potrebe, kao i da mu nećete stati na put.

Prema riječima psihološkinje, prihvatanje djetetovog izbora je najvažnije. Ona podsjeća i da djetetu treba uvijek dati do znanja da ste mu i vi na raspolaganju i da vam može vjerovati i osloniti se na vas. U suprotnom, djeca počinju da osjećaju nesigurnost roditelja. Svaka nesigurnost koju dijete osjeti kod roditelja signaliziraće mu da ih odgurne dalje u pokušaju traženja kompetentnijeg i sposobnijeg njegovatelja.

„Djeca najviše traže i reaguju na dosljednost, sigurnost, prihvatanje i povezanost“, navodi Alperin.

Djeca mlađa od pet godina su premala da bi mogla da cijene i / ili pokažu zahvalnost, jer se taj dio mozga razvija mnogo kasnije. Prvih nekoliko godina života prožete su mislima koje se vrte oko ishrane radi preživljavanja, fizičkog razvoja i oblika komunikacije.

Na roditeljima je da pohvale sebe i jedni druge za vrlo značajne doprinose i žrtve koje svakodnevno daju svojoj djeci. Dosljednost i samopouzdanje su najbolji načini podsticanja povjerenja i emocionalne stabilnosti kod djece. Iako znamo da je nemoguće biti dostupan 100 % vremena, psihološkinja naglašava da je važno biti 100 % prisutan u trenucima dostupnosti.

„Djeca žele da ih roditelji vode jer im upravo to omogućava da budu lideri u sopstvenom životu“, zaključuje Alperin.

Izvor: miss7mama