Često vidimo djecu, pa čak i male bebe, kako se zabavljaju gledajući u pametne telefone, tablete i druge ekrane, a ono o čemu mnogi roditelji ne razmišljaju je, da vrijeme provedeno ispred njih, može ostaviti velike posljedice po dječije zdravlje. U stručnoj terminologiji psihoterapeuti koriste novi izraz “ekranizam”, koji označava negativne uticaje ekrana na mozak, a psiholozi tokom rada sa djecom najčešće primjenjuju neurofeedback terapiju.

Djeca koja su predugo izložena ekranima počinju da se zatvaraju u sebe, imaju problem sa komunikacijom, govorom, koncentracijom i slično, a ako se na vrijeme ne prepoznaju negativne strane nastale zbog prekomjernog provođenja vremena ispred ekrana, to može imati mnogo veće posljedice.

Prema riječima psihološkinje i psihoterapeutkinje Ankice Baković, pokazalo se da postoje određene poteškoće u onome što dijete “daje od sebe”.

„To je primarno govor, a potom koncentracija, fokus, budnost ili suprotno od toga – sanjarenje. Pokazalo se da postoje određena odstupanja kod djece koja po rođenju nijesu neurorizična, a u prvim godinama života, do treće, vide se podbacivanja. Pored svih dosadašnjih dijagnoza kojima se bavimo, a ciljano se misli na dijagnoze iz spektra pervazivnog razvojnog poremećaja, takvo dijete ne spada u tu kliničku sliku, a njegovo ponašanje je jako slično poteškoćama iz spektra autizma“, kazala je Baković.

Negativni uticaji ekrana

Objasnila je da tokom razgovora sa roditeljima dođe do informacija kako dijete u svojim prvim godinama života ispred ekrana dnevno provede četiri do pet sati, a neka djeca i više.

„ Poteškoće koje vidimo u funkcionisanju djeteta u njegovim prvim godinama života često su izazvane dugotrajnim boravkom ispred ekrana. Dugotrajno se smatra sve što je duže od pola sata, s tim da neuropedijatri kažu da do djetetove treće godine to ne bi trebalo biti ni pola sata. Djeca sa kojom se ja bavim, ispred ekrana bila su četiri, pet ili više sati ukupno tokom dana. Dijete gleda u mobilni telefon ili tablet ujutro dok jede, dok mama napravi ručak, nakon što malo odspava opet je ispred ekrana, pa ponovo dok jede“, dodala je Baković.

Prema njenim riječima, tako provedeno vrijeme može imati dva negativna uticaja.

„ Prvi je to da dijete uvježbava ono čemu je izloženo. Ako je dijete u ranoj životnoj dobi izloženo ekranima, ono uvježbava komuniciranje sa njima. U prvim kontaktima djeteta s ekranom, ono pokušava da uspostavi komunikaciju sa sadržajem u njemu. Budući da ono što je na ekranu ne uzvraća, dijete počne da se zatvara u sebe jer ne dobija odgovor u komunikaciji. Kasnije tu imamo kliničku sliku koja izgleda kao orjentisanost prema sebi, što mi često čujemo kao pojam sanjarenja“, objasnila je ona.

Psihološkinja je dodala da dijete tada razvija “unutrašnje svjetove”, koji su nezavisni od onog u kojem žive.

„ U ranoj životnoj dobi je naučeno da u ekranu postoji jedan svijet, a dijete za sebe razvija drugi svijet i ta dva svijeta između sebe ne komuniciraju. To je najveća šteta ekranizma. Dijete nije naučilo da komunicira uz ekran, jer se ekran ne usklađuje sa djetetom i ne prati njegovu komunikaciju, pa je onda dječiji mozak uvježban u isključivanje. Kada vidimo da se to otelo kontroli, da dijete ne vidi drugu djecu, povlači se u svoje svjetove i kutke, ili kada mi nešto pričamo, a ono nas ignoriše, ne obraća pažnju na braću i sestre, nove goste i slično, onda je sitacija alarmantna“, naglasila je psihološkinja.

Ono što je veoma važno znati, smatra ona, je da “ono što uvježbava, dijete na kraju i uvježba”.

„Djeca se rađaju zdrava, a zdrav mozak se usklađuje sa sadržajem kojem je izložen, uvježbava. Ako ga stavite ispred ekrana, on se uvježbava u svojim isključivanjima“, kazala je Baković.

Druga negativnost koja proizilazi iz ekranizma, navodi ona, je to što je dijete zbog vremena koje je provelo ispred ekrana propustilo mnogo toga, zbog čega mu je pričinjena ogromna šteta.

„Pored toga što je mozak djeteta bio jednosmjerno stimulisan u ranom životnom periodu, druga je šteta da svi ostali centri nijesu bili stimulisani. Roditelji nama psiholozima često dođu nakon neuropedijatra koji im je rekao da je magnet mozga uredan, ali njima nije jasno zašto dijete ne govori. Zdrave ćelije u mozgu, zdravi neuroni su tek materijal koji se može iskoristiti za uredan kognitivni razvoj. Ali neće sam od sebe. Ako imate materijal za kuću, ona se neće sama sagraditi. Materijal može propasti. Iako ste imali sve, nemate kuću. Tako je i za zdrave stanice u mozgu, jer one ne znače uredan kognitivni razvoj. Nužan je nadražaj iz okoline“, naglasila je Baković.

Mozak funkcioniše po zakonima prirode

U ranoj životnoj dobi djeteta postoje optimalne faze razvoja i periodi kada treba da se uspostavi, kako navodi ona, sposobnost fokusa, koordinacije govora, mišićne ekspresije, uspostavljanja kontakta vidom i slično.

„Naš mozak je dio prirode i on funkcioniše po zakonima prirode. Postoje tačno određeni periodi u razvoju djeteta šta se u kognitivno-mentalnom planu razvija svaki mjesec. Zna se koje sposobnosti djeteta se u kojem mjesecu života razvijaju, ali neće same od sebe, već uz nadražaj iz okoline. Ako dijete ostane pod staklenim zvonom, izolovano od tog nadražaja i vegetira ispred ekrana, neuroni se međusobno ne povezuju sami od sebe. Da bi se te ćelije u mozgu povezale, nastaju sinapse, mreža neurona, a mreža neurona je sposobnost. Prvi korak u tome nedostaje zbog ekranizma, a to je stimulacija iz okoline, plus jednosmjerna stimulacija koja dijete okreće prema njemu i zatvara ga, gdje imamo autističnu sliku i usporen jezičko-govorni razvoj“, objasnila je Baković.

Nerijetko joj se kroz rad dešavalo da dođe majka sa djetetom koje ne govori jezik kojim pričaju njegovi roditelji, već na primjer engleski.

„To se dešava kada je dijete u toj jednosmjernoj komunikaciji bilo toliko uporno za preživljavanjem, pa čak i sa ekranom koji sa njim nije pričao, da je počelo ponavljati za njim. Ekran sa djetetom ne uspostavlja komunikaciju, ali iz očaja da komunicira sa nekim, dijete počinje da komunicira u smislu klipova koje kupi iz sadržaja kojima je izloženo. Pustite djecu u lokvu, blato, drvo, kamen, da se suživi i stimuliše mozak“, istakla je Baković.

Ovom problemu pristupa se u okviru neurofeedback terapije. Psihološkinja navodi kako najprije napravi kliničku sliku djeteta, koja je ista u autizmu i pseudo-autizmu.

„Slika je ista, ali je tempo napredovanja djeteta različit. Kod prve kliničke slike – autizma, napredovanje je mnogo, mnogo sporije. Neurofeedback služi da smanji intenzitet poteškoća, ali mi je cilj da djelujem i preventivno. Kod mene na terapijama su većinom djeca koja imaju dvije godine. Trudim se da pričam o tome, promovišem… Roditelji, koji dođu kod mene i saznaju istinu da su učestvovali u šteti koja je napravljena kod djeteta, su očajni. Ja im kažem da nemaju koristi od tog očaja, hajde da sada dijete iščupamo, a vi promovišite okolo i pričajte. Ekrani za djecu ne dolaze u obzir“, zaključila je Baković.

Izvor: mojpedijatar.rs