Postporođajna depresija nije rijetkost, već se može javiti kod 15 odsto porodilja. Osim radosti, rođenje bebe nekad donosi i brojne druge, negativne i prolazne emocije – brigu, tugu, strahove i neizvjesnost, koje ne treba zanemarivati. Uloga društva je, kako smatra psihijatar dr Mladen Rebić, da zastupljenost postporođajne depresije ne minimalizuje, a porodilje ne bi trebale da se ustručavaju da zatraže pomoć – od partnera, porodice i ako zatreba od stručnog lica.

„Postporođajna depresija po definiciji prestavlja poremećaj raspoloženja kod porodilja, sa ispoljavanjem depresivnih simptoma i do godinu dana nakon porođaja. Slikovito opisujući, postporođajna depresija je tuga koja svojim kvantitetom, odnosno količinom ispoljavanja prevazilazi uzrok koji ju je izazvao, ili kvalitetom prevaziđe mogućnost kontrole realnosti“, objašnjava specijalista psihijatrije dr Mladen Rebić za Portal Bar.

Napominje da je tuga normalna ljudska emocija koja nastaje usljed percepcije gubitka (na primjer značajne osobe, statusa, materijalnog dobra, zdravlja), nasuprot osjećanju radosti koje se javlja usljed precepcije dobitka (na primjer prinove, položaja, materijalnih dobara).

Depresija, kako pojašnjava Rebić, po definici traje duže od dvije nedjelje, a manifestuje se gubitkom životne energije, pojačanim zamorom, padom interesovanja i zadovoljstava, osjećanjem beznadežnosti, čestim žalbama na tjelesnu problematiku, negativno prebojenim sjećanjima na prošlost, pesimističkim stavom o sadašnjosti i budućnosti, zatim nesanicom, promjenama apetita…

U postporođajnoj depresiji, pored pomenutih opštih simptoma, javljaju se i specifična, tugom prebojena razmišljanja vezana za neželjeno majčinsvo, dovođenje u pitanje sopstvene sposobnosti kao majke, razmišljanjima o (ne)adekvatnom emotivnom vezivanju za bebu, osjećajem straha od predstojećih obaveza…

„Postporođajna depresija je česta, pa je značaj društva da ne minimalizuje njenu zastupljenost – javlja se kod – i do 15 odsto porodilja“, ističe dr Rebić.

Potrebno je razlikovati je od postporođajne tuge, takozvanog „baby blues“.

„Postporođajna tuga je značajno češća i blaža, skoro da je i propratno stanje nakon porođaja i pogađa i do 90 odsto porodilja, ali kao kratkotrajno stanje tuge na primjer na novonastale obaveze majčinstva, reakciju na sopstvena nerealna očekivanja i zahtjeve sredine, pomjeranja pažnje sa sebe“, napominje Rebić.

Specifični uzroci postporođajne depresije su višestruki.

„Prvo je potrebno pomenuti biološke faktore, izazvane padom ženskih polnih hormona estrogena i progesterona, uz pad nivoa neurotransmitera serotonina i noradrenalina – hormona sreće na receptorski značajnim mjestima u mozgu. Zatim, od psiholoških faktora treba pomenuti iracionalne stavove prema novonastalim obavezama i željama vezanih za majčinstvo. Karakterišu se pretjeranim uvjerenjima – misaonom preuveličavanju tegoba, sklonošću ka katastrofiziranju, nemogućnošću tolerancije na novonastale obaveze”, kaže Rebić.

Prema njegovim riječima, pomenuta iracionalna uvjerenja su i cilj psihijatrijskih verbalnih intervencija sa težnjom da se promijene u realna uvjerenja, koja su ujedno i logična i korisna, a samim tim i spona postepenog savladavanja depresivnih razmišljanja.

“Sociološki faktori vezani su za lošu partnersku podršku, društveno neprepoznavanje i negiranje ovog značajnog psihološkog entiteta, nizak ekonomski status“, precizira dr Rebić.

U prevazilaženju postporođajne tuge ili depresije potrebna je podrška partnera, porodice i samog društva kao cjeline.

„Potrebno je razumjeti specifičnosti tužne depresivne porodilje, ukazati joj da postoji izlječenje, ali da nije uvijek ekspresno brzo. Pomoći joj u svakodnevnim obavezama, priuštiti joj sitne znake pažnje i brige, usmjeriti je na relaksacione aktivnosti a radi pomjeranja fokusa pažnje sa tugom prebojenih razmišljanja“, savjetuje Rebić.

Psihijatri razlikuju blage, umjerene i teške depresije sa ili bez psihotičnih simptoma.

„Kod lakih i umjerenih depresija pomenute depresivne tegobe su slabije izražene, kada je nakon procjene stručnjaka preporučena psihoterapija i/ili kratkotrajna farmakoterapija. Za teške depresije pored psihoterapeutskih i farmakoloških protokola, često je potrebna i hospitalizacija. Na radost budućih majki, pomenute teške depresije nisu česte, ali ih treba ozbiljno shvatiti i isključiti prilikom psihološkog ili psihijatrijskog pregleda“, ističe dr Rebić.

Potrebno je obratiti pažnju na dužinu trajanja tuge (više ili manje od dvije nedjelje), kvantitet pomentih depresivnih ispoljavanja, kao i mogućnost postojanja najtežih simptoma kao što su halucinacije, paranoja, suicidalne misli, homicidalne misli (čedomorstvo), koje spadaju i u domen teškog postporođajnog psihotičnog ispoljavanja.

„Da bi spriječili nastanak ili razvoj težih oblika postorođajne depresije, neophodno je zatražiti stručnu pomoć naručito ako tuga dugo traje, imate suicidalne misli, povučeni ste ili uznemireni toliko da vam to remeti obaveze“, kaže psihijatar.

Za porodilje ima jasnu i važnu poruku: Nije sramota biti depresivan, kao što nije sramota ni imati visok arterijski pritisak, reumu, pasti i povrijediti se!

„Ne možemo uvijek uticati na nastanak pojedinih psiholoških stanja, ali aktivnošću i zalaganjem težimo da problem prije prođe, da simptomi budu blaže izraženi. Rođenje bebe ne donosi samo radost, već i skup različitih negativnih ali prolaznih emocija, počev od brige, tuge, strahova, neizvjesnosti“, kaže dr Rebić i savjetuje majkama da usklade novonastale obaveze oko bebe i zatraže pomoć partnera i porodice.

„Tu je i drušvena zajednica, sa svojim pojedincima i grupama za podršku. Ne izgarajte, majčinstvo dugo traje! Nađite vremena za kratke ali prijeko potrebne relaksacione šetnje, vježbanje, vodite računa o pravilnoj ishrani, izbjegavajte poroke (alkohol, kafu, cigarete). Druženje sa prijateljima je ljekovito. Mudro, nađimo vremena jedni za druge“, zaključio je Rebić.

Izvor: Portal Bar