Način prijema, koji se zbog epidemijske situacije, već godinu i duže u većini predškolskih ustanova dešava na vratima vrtića, dodatan je razlog za probleme u adaptaciji posebno za djecu koja prvi put dolaze. To smatraju roditelji, ali i psiholozi koji ocjenjuju da bi, kada su na snazi posebne mjere i preporuke zdravstvenih vlasti, bilo poželjno naći model upoznavanja i bolje komunikacije sa vaspitačima.

Valentina Komnenić, majka dvoje djece od kojih jedno sada kreće prvi put u vrtić, smatra da adaptacija ni prije korone nije bila jača strana, a sistem koji je na snazi od prošle godine u suprotnosti je sa svim preporukama psihologa koji se bave ranim razvojem.

Kada dovedete dijete u neki od vrtića, makar je tako u podgoričkim predškolskim ustanovama, na vratima objekta vas dočekuje trijažna sestra. To je uglavnom jedina osoba zaposlena u vrtiću sa kojom roditelji mogu uživo porazgovarati, pitati je šta ih zanima i dobiti informacije o tome kako je njihovo dijete provelo dan. U nekim opštinama i javnim predškolskim ustanovama roditelji i sada mogu da dovedu dijete do učionice.  

“Predavanja djece na vratima vrtića u korona godinu je nehumano i za onu djecu koja uveliko idu u vrtić, a da ne govorimo o djeci koja prvi put kreću. Kao i mnogi roditelji, sigurna sam da nijedan psiholog ne može tvrditi da predaja djeteta vrtićkog uzrasta na vratima potpuno nepoznatoj osobi, koja ga potom nosi drugoj nepoznatoj osobi, ne može ostaviti posljedice na psihološki razvoj djeteta”, ističe Komnenić.

Kao veliki problem navodi i to što se roditelji i vaspitači skoro ne srijeću i ne poznaju.

“Osim šturih informacija da li je dijete jelo i spavalo koje nam prenese neka nepoznata medicinska sestra, roditelj uopšte nema uvid u to kako se njegovo dijete snalazi u kolektivu, kako teče adaptacija, socijalizacija i mnogo toga još”, kaže Komnenić.

Prema njenim riječima, u tako nezavidnoj situaciji, ne čudi što mnogi roditelji pribjegavaju upisu djece u privatne vrtiće, gdje je taj proces koliko toliko lakši.

“Time se šalje poruka da država nije u stanju da porodicama obezbijedi psiholosku sigurnost, da ne pominjem šta sve još nije u stanju da nam pruži”, ističe Komnenić.

Da je svako odvajanje u najranijem uzrastu stresno kako za djecu, tako i za roditelje potvrđuje i Anđela Šćekić Todorović, psihološkinja i Geštalt terapeutkinja. Polazak u vrtić za neku djecu i roditelje predstavlja prvo odvajanje, sve što ih čeka je novo i nepoznato, što, kako objavljava Šćekić Todorović, uliva nesigurnost na samom početku. 

“Upoznavanje vaspitačica i medicinskog osoblja u vrtiću čini roditelje sigurnijim u procesu odvajanja i adaptacije njihovog djeteta na vrtić. Kada roditelji osjećaju sigurnost, to prenose i na dijete, što olakšava djetetu adaptaciju. Kako bi djetetu dodatno olakšali adaptaciju, roditelji mogu prošetati sa djecom do vrtića i razgovarati sa njima o tome šta ih tamo čeka. Objasniti im da će ih čekati vaspitačice i drugari, da će se igrati sa novim igračkama, da će slušati dječije pjesmice”, poručuje roditeljima Šćekić Todorović.

Smatra da je izuzetno važno da roditelji govore djeci kada će doći po njih, na primjer “Kada se završi ručak, ja ću doći po tebe”. Tokom prvih dana kada roditelji dođu po dijete mogu donijeti djetetu nešto što ono voli – sokić, slatkiš ili igračku. Šćekić Todorović naglašava da nikako nije dobro plašiti dijete vrtićem, na primjer govoreći mu: “Ako ne budeš slušao, ideš u vrtić”.

“Djetetu treba predstaviti vrtić kao lijepo mjesto gdje će da se igra i uči sa svojim drugarima. Ulazak roditelja u vrtić i svakodnevni živi kontakt sa vaspitačicama su potrebni roditeljima. Na taj način je lakša i komunikacija, roditelji i vaspitačice na kvalitetniji način razmjenjuju informacije o svemu što je tog dana bilo važno za njihovo dijete. Ukoliko bi epidemiološka situacija dozvolila da roditelji ulaze u vrtić, kao što je to bilo ranije, sigurna sam da bi olakšalo adaptaciju djeci, a roditeljima i vaspitačicama svakodnevnu saradnju”, ističe psihološkinja Šćekić Todorović.

Kako je kazala, ukoliko ovo stanje potraje, poželjno bi bilo naći model po kome bi se olakšala komunikacija između roditelja i vaspitačica. “Vaspitačice mogu same da kreiraju način na koji će razmjenjivati informacije sa roditeljima, mogu organizovati online roditeljske sastanke, izdvojiti dane kada sa roditeljima mogu da porazgovaraju uživo. Svaki roditelj ima pravo da zna kako njegovo dijete provodi vrijeme u vrtiću, pa je komunikacija između roditelja i vaspitačica neophodna kako bi se dječji razvoj na najbolji način pratio i stimulisao”, zaključuje Šćekić Todorović.

Uoči prošlogodišnjeg početka rada vrtića, dio vaspitača JPU “Ljubica Popović” je, po preporuci psihologa, našao način da djeci, ali i roditeljima olakša adaptaciju u specifičnim okolnostima.

Uz ocjenu da je važno upoznati osobe koje će raditi sa djetetom, jer to uliva sigurnost i povjerenje roditelju, psihološka služba je sugerisala zaposlenima da pripreme kratak video snimak u kojem će se vaspitači i medicinske sestre koje vode grupu obratiti djeci i roditeljima.

“Na početku video snimka obratite se djeci bez nošenja maske, tako što ćete im reći svoje ime, i objasnite im da morate staviti masku zbog virusa korone kako bi se zaštitili. Potom stavite masku i kažite im da ih baš tako opremljeni čekate da dođu u vrtić. Možete im kratko pokazati pozadinu radne sobe đe se vide igračke i reći u par rečenica što se radi i dešava u vrtiću, uči kroz igru. Ovo može biti jedan od načina da ostvarite prvi kontakt sa djecom i njihovim roditeljima i tako im olakšate adaptaciju na vrtić”, dio je prošlogodišnjih preporuka vaspitačima JPU “Ljubica Popović”, koje bi se mogle primijeniti i ove godine.

I u Udruženju psihologa Crne Gore saglasni su da je situacija sa COVID-19 dodatno produbila bojazni roditelja, za koje je adaptacija djece na vrtić i u redovnim uslovima veoma stresan period.

“Važno je da roditelji ohrabruju djecu za vrtić i primjereno ponašanje. Da pripreme dijete za dolazak, za vrijeme, dužinu i način boravka u vrtiću. Može ponijeti igračku ili predmet za koje je emotivno vezano, da bi lakše prešlo fazu rastanka”, smatraju psiholozi, uz preporuku roditeljima da ne bi trebalo da se dugo opraštaju od djece, da tom prilikom plaču, pokazuju svoje strahove, slabosti…

Takođe, kako smatraju u Udruženju psihologa, nije poželjno ni da se roditelj ne pozdravi sa djetetom.

“Komunikacija je ključna, kao i značaj da odredimo i poštujemo pravila. Komunicirati bi bilo dobro konkretno, očigledno, jasno i istinito. O vrtiću treba sa djetetom da priča u pozitivnom smislu. Djetetu treba pokazati, da bi mu bila jasna očekivanja, i da ne bude nepoznanica. Dijete treba da zna da će se roditelj vratiti po njega, da ga ne ostavlja što ga manje voli i da nije iznevjereno. Potom, pojašanjavanje i poštovanje pravila uliva djeci sigurnost, doživljaj da je drugima stalo do njih, brinu o njima. Jača se i emocionalna stabilnost, vezanost”, navode iz Udruženja psihologa.

Dodaju da je poželjno djeci objasniti, odglumiti pravila, da roditelji budu model i da se djeca na njih ugledaju.