Roditelji još od najranijeg uzrasta djeteta treba da ga uče da emocije ne treba da potiskuje, već da ih prepozna i „prigrli“. Na taj način djeca uče kako da adekvatno reaguju u određenim situacijama.

Razgovori o osjećanjima sa djecom bili su tema i online događaja Razgovara(j)mo o roditeljstvu – UŽIVO, koji organizuju udruženje Roditelji, UNICEF Montenegro i Evropska unija u Crnoj Gori.

Psihoterapeutkinja Darija Petović Bambur, koja je voditeljka programa Roditeljstvo za cjeloživotno zdravlje, ukazala je na važnost uloge roditelja u podržavanju emocionalnog razvoja djeteta od prvog dana, prvenstveno kroz razgovor.

Za razgovore o emocijama sa djecom potrebno je nekoliko preduslova. Najvažnija je, smatra ona, emocionalna povezanost.

„Da biste sa nekim razgovarali o svojim emocijama važno je da se osjećate povezani sa tom osobom, da osjećate da vas ta osoba doživljava, vidi i razumije. Inače, za vas nema smisla započinjati taj razgovor. Isto je tako sa djecom. To je jedan od preduslova, a rad na emocionalnoj pismenosti i razvoju povjerenja kreće od najranijih dana. Druga bitna komponenta, odnosno preduslov da bismo mogli razgovarati o emocijama jeste da imamo razvijen vokabular, odnosno način da se izrazimo“, kazala je Petović Bambur.

Emocionalno povezivanje – uštimanosti se razvija od najranijih dana. Većina roditelja to instuitivno radi već u najranijem uzrastu.

“Kada imate bebu koja guguće, smiješi se, šta mama radi? Ona to reflektuje,vraća… Smije se svojoj bebi i onda se dešava razmjena, kao ogledalo. Na takav način beba dobija iskustvo emocionalnosti. S druge strane, kada je beba tužna, mama izrazom lica, mimikom, gestikulacijom, bojom glasa reflektuje što se bebi dešava i na takav način joj daje do znanja vidim te, osjećam te, tu sam sa tobom. Tako se dešava to povezivanje. Ako se taj odnos nastavi kada dijete bude verbalno naprednije onda je već puno lakše razgovarati o emocijama. Razgovor o emocijama počinje razvojem vokabulara, opet u najranijem uzrastu. Dajemo djetetu i riječi za to što mu se dešava“, navodi Petović Bambur.

Objašnjava da je važno imenovati emocije, odnosno pomoći djetetu da racionalizuje ono što mu se dešava.  

„Emocije dolaze iz nižih centara u mozgu i onog momenta kad mi imenujemo emociju povezujemo to iskustvo sa kognitivnim dijelom, sa novijim dijelom mozga. To je bitno jer tek nakon toga može da uslijedi upravljanje emocijom, odnosno njenim izražavanjem. Dok ja nemam svijest da je to ljutnja, ne znam ni kako sve mogu da je ispoljim, ne mogu da iskontrolišem, ne znam šta mi se dešava. Kada imenujem emociju onda mogu i da razumijem da mogu time i da upravljam, da tu ljutnju mogu i da izrazim na neki način koji je adekvatan. Najkraće rečeno, mi tako pomažemo djetetu da se bolje ponaša. Pomažemo mu da razumije šta mu se dešava i da ima izbor kako može da reaguje. To je prvi korak. Ukoliko dijete nema riječi za to veće su šanse da će imeti probleme u ponašanju“, naglasila je Petović Bambur.

Svrha emocija je da na neki način vrate ravnotežu između nas i okoline, kada dođe do disbalansa. Bez obzira na mišljenja da su neke pozitivne, a neke negativne, pa samim tim i poželjne i nepoželjne, svaka od emocija, kako naglašava ona, ima svoju svrhu.

Česte su i polne podjele, pa se tako dječacima tipično češće brani da budu tužni, a djevojčicama da budu ljute.

Kada djetetu branite da izrazi emociju, ono će, upozorava Bambur, pomisliti da sa njim nešto nije u redu.

„Misliće da to ne bi trebalo da osjeća. Pri tom, dijete osjeća nešto što je potpuno opravdano, ima reakciju na neko dešavanje. Ako mi je neko slomio igračku potpuno je adekvatna reakcija da budem ljut i da budem tužan što sam izgubio igračku i onda mi neko šalje poruku da sa mnom nešto nije ok. Problem je u tome što djeca interpretiraju poruke koje im šaljemo na vrlo ograničen način, budući da im kognitivni razvoj još nije završen. Imaju zaključke koje mi ponekad ne možemo ni da pretpostavimo u kom smjeru mogu da idu“, rekla je Petović Bambur.

Prema njenim riječima, roditelji mogu smatrati da su na prilično dobrom putu ako barem neki dio vremena dozvoljavaju djetetu da dovrši svoju emocionalnu reakciju.

„To znači da, ako se podigne neka emocija u djetetu, mi je imenujemo – ljut si, tužan si…i onda ne sprečavamo i ne vadimo dijete naglo iz tog stanja. To je ono što mi odrasli često radimo, jer nam je jako teško i neprijatno da gledamo dijete koje je tužno ili ljuto, iz različitih razloga, ponekad i zbog toga što sami imamo problema sa svojom tugom i ljutnjom. Nije ideja da ostavimo dijete u tome, nego da mu dozvolimo da iskusi emociju i da budemo sa njim u tome. Pokažemo mu da razmijemo kako se osjeća i kada dijete na tom emocionalnom nivou osjeti uštimanost i povezanost, onda ima prostora za kognitivni rad“, kazala je ona, uz pojašnjenje da je to dovršavanje emocionalnog ciklusa – dijete je osjetilo emociju, izrazilo je, došlo je u dodir sa njom i mi smo ga utješili, pomogli smo mu da se izvuče iz toga.

Djeca i mladi na drugačiji način od nas reaguju na stres i krize, a dobrim dijelom je to zbog činjenice da nijesu razvijeni kognitivno u onoj mjeri u kojoj su odrasle osobe. Prema riječima psihoterapeutkinje, ako dijete prolazi kroz neki veći stres postoje znaci koji nam mogu ukazati na to. Uglavnom se to manifestuje problemima u spavanju, sa apetitom ili prilikom učenja.

„Za djecu predškolskog uzrasta katakteristični su problemi sa spavanjem, noćne more, problemi sa apetitom… Dakle, neke nagle promjene, odnosno nešto što je za dijete neuobičajeno. Javlja se i separacioni strah, razdražljivost ili neka forma regresivnog ponašanja. Tako se može desiti da dijete koje ima tri godine i nije nikada dojeno odjednom hoće da sisa. U starijem uzrastu, školskom, može se desiti da dijete od sedam godina na primjer počne da mokri u krevetu. Dijete može stalno imati potrebu da se igra katastrofe koja se dešava, odnosno da kroz igru pokušava da proradi to traumatsko iskustvo. Za djecu predškolskog uzrasta karakteristično je i to da se mogu ponašati iznenada zbunjeno ili zaboravno, ili biti jako euforični i imati previše energije“, rekla je Petović Bambur, dodajući da su i stomakobolje i glavobolje u školskom uzrastu često alarm za roditelje.

Ona ukazuje da odrasli često imaju predrasude kada je riječ o suočavanju djece sa gubitkom drage osobe.

„Jedna od takvih predrasuda je da dijete nije svjesno što se dešava, pa mu ne treba ni objašnjavati. Međutim, to nije tako, jer djeca jesu svjesna što se dešava i što odrasli osjećaju. Možda ne verbalno, ali prosto osjećaju da nešto nije ok ili da nekoga nema. Predrasuda je i da je bolje da sa djetetom ne pričamo o nečemu da se ne bi rastužilo ali to više radimo zato što je nama teško da pričamo o tome ili da gledamo dijete koje je tužno, jer ne znamo šta ćemo ni sa sobom ni sa njim“, navodi Petović Bambur.

To je, smatra ona, apsolutno razumljivo, ali to nije istina, jer dijete je tužno i ako vi ne budete tu i ne pričate sa njim o tome ono ostaje samo u tome i prepušteno sebi.

„Prepušteno mu je da racionalizuje to što se desilo na način koji je njemu moguć shodno uzrastu“, objašnjava Petović Bambur.

Česta je i predrasuda da dijete, ako ne govori o nečemu i ne plače, nije tužno, da ne doživljava i ne osjeća taj gubitak. To takođe, ističe ona, ne mora biti tačno, jer zavisi i od toga da li je dijete u stanju i verbalno da izrazi ono što osjeća. S druge strane, neka djeca gubitak pokazuju kroz ljutnj, agresivnost ili kroz neki drugi način.

„Sa djecom je nužno o tome razgovarati na način koji je adekvatan njihovom uzrastu, jednostavnim riječima, uz objašnjenje šta se desilo, uz činjenice, a opet bez previše detalja i dolaska u situaciju da dijete tješi nas. Sasvim je u redu pokazati našu emociju, da je nama teško, da tugujemo i patimo. Na takav način šaljemo djetetu poruku da je u redu da i ono pati i da smo mi tu za njega“, kazala je Petović Bambur.

Ona je ukazala i na greške odraslih kada u pokušaju da zaštite djecu daju neka slikovita objašnjenja, koja zbunjuju dijete i ostavljaju mu prostora da samo namaštava i objašnjava to sebi na način koji mu je moguć.