Roditelji ne treba djeci da zabranjuju da gledaju jutjubere, već da sa njima otvoreno razgovaraju o sadržaju, ali više iz pozicije radoznalosti i nekoga ko zaista želi da razumije, ko se pomalo čudi i preispituje. Jedan od načina je i da javni servisi osnivaju jutjub kanale preko kojih bi mogli ostvariti uticaj na mlade.
“Baka Prase, Braca Gajić, Dex Rock, Serbijan, Đole, Darko”, kao iz topa odgovara osmogodišnjak na pitanje koje jutjubere gleda.
Sate provodi ispred kompjutera ili telefona i njegovi roditelji su zbog toga očajni. Na pitanje zašto ih gleda, odgovara da su jako zanimljivi.
“Testiraju neke puške, petarde koje mogu da unište ruku, glavu”, pokušava nemušto da objasni što mu je to toliko zanimljivo da sate provodi gledajući razne.
Nije svjestan da je to što gleda jedna vrsta nasilja.
“Jutjuber samo pokušava da testira koliko su te petarde jake. Osim toga zanimljivo je jer preleze određene levele u igrici Majnkraft. Svaki video im je sve smješniji i smješniji”, priča ovaj osmogodišnjak.
Njegova jedanaestogodišnja sestra takođe često gleda jutjubere. Kaže da prati Anu Lazarević, Zagu i Filipa, Imperatora FX. I ona odgovara da su joj zanimljivi, a na dodatno pitanje što tačno, ne zna baš da odgovori.
Njihovi roditelji su uplašeni i svjesni da ne mogu da isprate cijeli sadržaj koji djeca gledaju. Svjesni su i druge strane medalje – ne mogu im u potpunosti ukinuti gledanje jutjuba jer će biti izopšteni iz društva. Prosto, djeca njihovog uzrasta imaju svoje priče. Zato je ključno pitanje kako napraviti granicu.
Psihološkinja i psihoterapeutkinja Darija Petrović Bambur iz udruženja Roditelji kaže da je uticaj različitih medija, uključujući i društvene mreže toliki da mnogi teoretičari medije nazivaju trećom roditeljskom figurom u životu djece.
“Na koji način i u kojoj mjeri je taj uticaj izražen zavisi od više faktora. Neki od njih su količina vremena tokom koje su djeca tim sadržajima izložena, vrsta sadržaja (jer nije svaki sadržaj na jutjubu loš), ali i odnos između roditelja i djece, odnosno pitanje u kojoj mjeri su roditelji i djeca navikli da komentarišu i kritički prosuđuju sadržaje sa kojima dolaze u dodir (od filmova i emisija, do jutjuba)”, kaže Petrović Bambur.
Na pitanje ima li načina da se uzme najbolje od jutjubera ako već djeca i mladi provedu toliko vremena gledajući ih, ona odgovara da što prije prihvatimo njihovo postojanje i prestanemo da se borimo, to bolje.
“Borba protiv novih tehnologija nas sprečava da vrijeme i energiju uložimo u to da sagledamo koja su rješenja. A rješenja su prvenstveno u otvorenom razgovoru sa djecom o sadržaju, ali više iz pozicije radoznalosti, pozicije nekoga ko zaista želi da razumije, ko se pomalo čudi i preispituje. A manje iz pozicije nekog ko zna bolje i ko samo objašnjava. Druga važna stvar je nuđenje alternative. Djeca će najčešće objeručke prihvatiti razne forme drugih sadržaja, koji ne uključuju ekran, ako im to na pravi način ponudite”, kaže Petrović Bambur.
U Crnoj Gori nije zaživjela jutjub scena. No, zahvaljujući razumijevanju jezika djeca i prije nego što nauče da čitaju i pišu mogu pratiti jutjubere iz regiona. Oni koji već znaju strani jezik mogu pratiti i one sa Zapada, koji su već odavno zvijezde.
Stručnjak za IT I komunikacije iz Bosne i Hercegovine Feđa Kulenović smatra da, iako postoji odeđen nivo samoregulacije u kontekstu jutjuberske zajednice, on nije dovoljan, jer su pravila nedorečena, pa ih je teško pratiti.
On navodi da je jutjub, zbog velikih istraživanja o uticaju njegovog algoritma, uveo neka ograničenja u sadržajima namjenjenog djeci, ali da nije siguran da li se i koliko naši jutjuberi pridržavaju ovih pravila obilježavanja sadržaja, te da li je iko trpio posljedice zbog toga.
“Kao i na ostalim stranicama društvenog komuniciranja roditelji imaju mogućnost da prijave njima sporan sadržaj (ukoliko se radi o govoru mržnje i sličnim ograničenjima slobode govora, a sa druge strane mogu i ograničiti pristup samostalnim filtriranjem do određene mjere). Kao i bilo koji drugi kreativni produkt ljudskog djelovanja i ovi sadržaji mogu imati negativne i pozitivne posljedice i to treba brinuti svakoga, ali je nemoguće odrediti tačnu liniju gdje treba nastupiti cenzura. Na roditeljima je da ipak vrše kontrolu onoga što njihova djeca konzumiraju”, kaže Kulenović.
On smatra i da roditelji sami ne mogu puno pomoći djetetu u izboru sadržaja ukoliko nijesu i sami u stanju da taj sadržaj pronađu.
“Zbog toga je neki sistem društvene podrške važan kroz djelovanje savjeta roditelja u obrazovnim institucijama, regulatornih državnih tijela za komunikacije koji bi sprovodili program opismenjavanja, ali i informisanja građana po sličnom principu kao i sa TV sadržajem. Roditelji kroz razgovore sa svojom djecom i gledanje sadržaja koji biraju mogu vidjeti šta njihova djeca konzumiraju i tako se upoznati sa njihovim korisničkim navikama, ali i njihovim uzorima. U tom smislu se ništa nije promijenilo u odnosu na predinternetsku eru gdje je svaki roditelj kroz komunikaciju sa svojim djetetom saznavao o njihovoj medijskoj dijeti”, smatra on.
I Kulenović je kao i Perović Bambur mišljenja da nije rješenje u zabranjivanju i cenzuri već u razgovoru i kontekstualizaciji zašto je određeni sadržaj problematičan.
“Ne tvrdim da je to lako, ali je jedino rješenje da se spriječi izopštavanje iz društva, a istovremeno se radi na tome da djeca skupa sa roditeljima izgrade svoje stavove o određenom sadržaju i da se na kraju tako osnaže da taj stav i slobodno izraze bez trpljenja posljedica zbog toga i represije većine”, ističe on.
Radio televizija Crne Gore je prije nekoliko godina u partnerstvu sa Dojče Vele akademijom pokrenula eksperimentalni kanal na jutjubu, na kome su srednjoškolci dobili svoj digitalni prostor, pod okriljem javnog servisa. Kanal im je omogućio da progovore o temama koje ih zanimaju i istovremeno da neke globalno popularne jutjuberske formate isprobaju lokalno, sa vršnjacima.
Najpopularniji video na kanalu, koji je nazvan Hexatorm, objavila je Podgoričanka Irena Marković. Iz ugla savim obične srednjoškolke, Irena u formi šaljivog, ironičnog, a donekle i poučnog osvrta, govori o svojim “očekivanjima i realnosti” na temu profesionalne orijentacije.
Ipak, taj kanal nije imao većeg odjeka.
Kulenović kaže da od takvih ideja ne treba odustati i da je jedan od načina da javni servisi osnivaju jutjub kanale za djecu, preko kojih bi mogli ostvariti uticaj na mlađe.
“Ipak, treba imati na umu da mreža i izgradnja kredibiliteta na njoj funkcioniše drugačije, te da bi naši mediji trebali prepoznati već kvalitetne jutjubere u regiji i osnažiti ih svojim partnerstvima. Treba manje da se vode tim da jutjuberi mogu pomoći njima u vraćanju mlađe publike pred male ekrane’’, naveo je on.
Teoretičari medija ističu odavno da je razlog što je pojava jutjubera toliko fascinantna zbog toga što omogućava ljudima da u moru sadržaja pronađu ono što ih zanima, a da pritom otkriju i zajednicu drugih ljude koji dijele slična interesovanja.
