Ne postoji učenik koji nije dobio lošu ocjenu ili barem ocjenu nižu od one koju je očekivao. Razlozi školskog neuspjeha mogu biti različiti i često je isprepleteno nekoliko njih. Najčešći uzroci nesvladavanja gradiva su smanjene sposobnosti djeteta, gubitak motivacije, smetnje pažnje i koncentracije, nedostatak radnih navika ili manjak predznanja. Razlog mogu biti i neefikasne metode učenja, strah od ispitivanja, negativan stav prema školi ili neodgovarajuće metode podučavanja određenog gradiva.

Uzroci školskog neuspjeha razlikuju su u nižim i višim razredima osnovne škole. Od prvog do četvrtog razreda uključuju teškoće pažnje i koncentracije, smanjene sposobnosti i emocionalnu nezrelost. Teškoće koje proizlaze iz sposobnosti mogu biti posljedica smanjene opšte granice intelektualnog funkcionisanja, ali i smetnje različitih specifičnih sposobnosti kao što su pisanje, računanje, čitanje. Bitno ih je što prije prepoznati kako bi se na vrijeme pomoglo djetetu i omogućilo mu se savladavanje gradiva na odgovarajući način. U suprotnom, može doći do razvijanja negativnog stava prema učenju i školi, jer dijete, suočeno sa prevelikim i preteškim zahtjevima, doživljava neuspjeh, pa se nastoji odbraniti od njega izbjegavanjem učenja i zauzimanjem negativnog stava.

Radne navike ne utiču toliko snažno na školski uspjeh u nižim razredima osnovne škole. Djeca koja su sposobna i lijepo se izražavaju uspijevaju da zadovolje nastavničke zahtjeve sa relativno malo truda i učenja. Međutim, teškoće se javljaju prelaskom na predmetnu nastavu. Prelaz sa razredne na predmetnu nastavu stresan je za dijete, jer je suočeno sa više predmeta i različitim nastavnicima od kojih svaki ima svoj način rada i zahtjeve. U takvoj situaciji dijete koje nije razvilo radne navike redovnog učenja može početi da se “gubi” u količini gradiva koju treba usvojiti, posebno ako se zbog neredovnog učenja počne gomilati. U višim razredima važnu ulogu u školskom uspjehu ima i predznanje. Vrlo često djeca imaju problema u školi zbog rupa u znanju, odnosno moraju da nadoknade određene djelove gradiva kako bi mogla da usvajaju nova. Problem se javlja i zbog lošeg planiranja vremena za učenje i loše strategije. Mnogi učenici koji nijesu usvojili prave strategije učenja imaju teškoća u pamćenju lekcija, posebno zato što se često zahtijeva i povezivanje različitih djelova gradiva.

Strah od ispitivanja vremenom dobija sve veću ulogu, posebno u starijim razredima. Učenici su tada pod dodatnim opterećenjem jer su ocjene i školski uspjeh od presudnog značaja za dalje školovanje.

Neuspjeh i loša ocjena daleko se teže doživljavaju, a takvo loše raspoloženje može se prenijeti i na druge školske situacije. Učenicima starijih razreda ponekad je potrebna dodatna podrška i pomoć pri organizaciji učenja i pouka u tome kako se uči sa smislom.

Na školski uspjeh snažno utiče motivacija. Dijete koje iz bilo kojeg razloga nije motivisano neće se truditi pa tako ni postizati dobre rezultate. Ako vaše dijete stalno postiže loš uspjeh ili manji od njegovih mogućnosti, potražite savjet stručnjaka, jer je otkrivanje uzroka školskog neuspjeha prvi korak u otklanjaju.

Loša ocjena izaziva stres

Uopšteno, ocjena je odraz sposobnosti, motivacije i znanja učenika, utiče na status đaka u grupi vršnjaka, naklonost učitelja, zadovoljstvo roditelja, a u višim razredima određuje i mogućnosti djeteta za upis u srednju školu. Zato loša ocjena izaziva stres kod djece, ali i kod roditelja. Svako dijete se drugačije nosi sa lošom ocjenom, što zavisi od uzrasta, posebnosti, prošlih iskustava i reakcije okoline.

Djeci koja su pod stresom potrebna je podrška i utjeha, koje moraju dobiti od roditelja i vršnjaka. Prije svega se misli na razgovor i normalizaciju sopstvenih osjećaja (olakšanje je saznanje da se i drugi osjećaju kao i oni kad dožive neuspjeh), utjehu i razumijevanje (kad se izjadamo, smanjujemo napetost i osjećamo se bolje) ili konkretnu pomoć u učenju (objašnjavanje gradiva koje ne razumije, ispitivanje, pomoć pri izradi zadataka).

Ljutnja – najčešća emocionalna reakcija

Najčešća emocionalna reakcija koja se javlja kod djece je ljutnja. To je normalna reakcija na neuspjeh prilikom ostvarivanja nekog cilja. Kratkotrajna ljutnja je dobra jer oslobađa dijete od negativnih osjećaja i smanjuje psihičku napetost. Nju treba ignorisati ili pokazati djetetu kako razumijemo da je ljuto. Međutim, ako ljutnja traje dulže, onemogućava dijete da se skoncentriše i uči.

U većini slučajeva produžena ljutnja prerasta u okrivljavanje drugih, što, ako postane trajna strategija nošenja sa stresom, može negativno da djeluje na razvoj djeteta. U tom slučaju treba nastojati pomoći djetetu da realno sagleda situaciju (npr. da je razlog nedovoljno učenje) i podstaknuti ga da je riješi konstruktivno – dogovorite svakodnevno učenje s djetetom, postavite jasne i ostvarljive ciljeve, pomozite djetetu u izradi plana učenja, poučite ga kako se efikasno uči, podstaknite ga da napravi plan, da vadi bilješke, postavlja pitanja, ponavlja lekcije, uči sa smislom.

 Uhvatiti se u koštac sa stresom zbog loše ocjene

Jedan od pozitivnih načina suočavanja sa stresom je učenje sa namjerom da se popravi ocjena. Dijete tada ima osjećaj kontrole u postizanju željenog cilja. Kad ispravi ocjenu, stiče osjećaj sigurnosti i kompetenciju. Ipak, neka djeca ne reaguju tako. Problemi se javljaju kad pasivno prihvata situaciju, ne trudeći se da išta učini, negira lošu ocjenu nastojeći da je zaboravi i pobjegne u svijet mašte ili laže roditelje o svom uspjehu.

Ako dijete ne reaguje na lošu ocjenu, takvo ponašanje može biti znak naučene bespomoćnosti, odnosno vjerovanja da, što god učinilo, neće ništa uspjeti da postigne ili promijeni. Pripisuje neuspjehe manjku svojih sposobnosti, a eventualne uspjehe sreći ili uticajima koji su van njegovih mogućnosti. Takva je situacija vrlo ozbiljna i snažno utiče na samopoštovanje i osjećaj kompetencije djeteta, pa je nužno pomoći mu da promijeni svoja vjerovanja.

Roditelji mogu pružiti pomoć na nekoliko načina. Jedna od metoda je davanje djeci povratnih informacija tako da im se dopusti vjerovanje kako njihovi neuspjesi nijesu posljedica nedostatka sposobnosti ili nekih spoljašnjih okolnosti nad kojima nemaju kontrolu, nego da su posljedica kontrolabilnih uzroka (npr. nedovoljno zauzimanje, premali stepen savladavanja gradiva). Bitno je i pohvaliti uspjehe, jer dijete koje posmatra svijet kroz prizmu sopstvenih neuspjeha teži tome da uspjehe previdi, umanjuje ili pripisuje uzrocima na koje ne može da utiče. Važno je imati na umu da za uklanjanje naučene bespomoćnosti nije dovoljno samo stvoriti situaciju u kojoj će dijete sigurno uspjeti, jer bespomoćna djeca i ona kojima je pružen niz lako ostvarivih uspjeha osjećaju se jednako bespomoćno kao i prije. Prelagani zadaci i uspjeh koji je lako postići ostavljaju ih bez kontrole, baš kao i neuspjeh ili kazna. Stoga treba da nauče da postoji snažna povezanost između njihovog ponašanja i posljedica kako bi razvili osjećaj kontrole nad događajima u njihovoj okolini.

Sa druge strane, laganje i izbjegavanje prihvatanja loše ocjene vrlo su česti kod djece koja strahuju od roditeljske reakcije. Naime, reakcije roditelja snažno utiču na način kako će se dijete odnositi prema daljem radu i što će učiniti kako bi popravilo školski uspjeh. Ako se dijete ponaša tako, roditelji treba da preispitaju svoje stavove i reakcije na lošu ocjenu, kao i očekivanja koja imaju od njega. Djetetu je potrebna ozbiljna pomoć kako bi se ponovo osjetilo sigurno, steklo povjerenje u roditelje da ga prihvataju takvo kakvo jeste, kao i u svoje sposobnosti i mogućnosti.

 Roditelj u nedoumici

Vrlo često roditelji se nađu u nedoumici što da učine kad dijete dobije lošu ocjenu. Uglavnom pomažu najbolje što znaju, kao što su naučili od svojih roditelja, ali uvijek valja imati na umu:

• Obratite pažnju na sopstvena očekivanja. Ako su visoka i ako mnogo polažete na školski uspjeh, dijete je pod većim pritiskom.

• Nastojte da ga ohrabrite i pohvalite čak i za male uspjehe. Dajte djetetu povratne informacije o uspjehu, odnosno naglasite u čemu je bolje. To jača motivaciju, osjećaj kompetencije i potrebu za postignućem.

• Ne tucite dijete. Fizičko kažnjavanje i vikanje izazivaju strah i mogu da podstaknu traumu. Djeca žive u stalnom strahu od budućeg neuspjeha i ponovnih batina. Batine ne govore ništa osim toga da nisu vrijedna, da je u redu tući druge ljude i da je nasilje prihvatljivo. Kažnjavajte dijete uskraćivanjem privilegija ili nekih stvari koje voli. Kad uskratite neko zadovoljstvo, svakako objasnite zašto ste to uradili i što treba ono da učini kako bi sljedeći put izbjeglo kaznu. Kazna mora biti primjerena i vremenski ograničena. Pretjerano velika kazna izaziva osjećaj nepravde i bunta.

• Kritikujte samo ponašanje djeteta, a ne njegovu ličnost. Hvaliti možemo i jedno i drugo. Međutim, kada kritikujete, nikad ne smijemo kritikovati ličnost djeteta, jer to škodi njegovom samopoštovanju i daje mu osjećaj odbačenosti i neprihvatanja. Smije se kritikovati samo  ponašanje, jer se ono može mijenjati.

Izvor: Harfa.hr