Rana veza djeteta i majke ostavlja veliki trag u daljem životu i određuje način na koji se ponašamo u svim odnosima tokom našeg života. Grljenjem i ljubljenjem djece i odgovaranjem na sve njihove potrebe ne možete ih razmaziti, samo im možete pomoći da odrastu u stabilne i jake ličnosti.

Kako da postavimo dobre temelje odnosa sa bebom već od prvog dana, zašto je privrženost djetetu važna za njegov dalji život, kao i kako vezivanje utiče na ponašanje tokom odrastanja, razgovarali smo u Roditeljskom kutku sa Marijom Babić, diplomiranom psihološkinjom i savjetnicom u REBT psihoterapiji.

Sve dok dijete šalje signale da mu je nježnost i briga potrebna, roditelj neće pogriješiti ukoliko mu sve to pruži. O potrebama djeteta se danas više govori nego ranije, individualno je kako svaki roditelj reaguje na njih, ali isto tako jako je bitno znati da i svako dijete ima drugačiji karakter.

“Ne možemo govoriti o univerzalnosti toga kako će neka beba ili dijete da reaguje na to što ga majka više ili manje grli. U suštini, ne možete pogriješiti ako previše mazite svoje dijete. Adekvatna i uvremenjena reakcija na bebine signale, kada majka procijeni da je djetetu potrebno da ga zagrli ili poljubi, jeste osnova za zdrav i kvalitetan razvoj djeteta u budućnosti”, ističe Babić.

Kako je pojasnila, ukoliko na pravi način i na vrijeme odgovaramo na zahtjeve djeteta to je osnov građenja sigurne afektivne vezanosti.  Grljenjem nećemo razmaziti dijete, ali to je, kako objašnjava Babić, nešto sa čim se roditelji nose kad dijete malo poraste.

“Tu je postavljanje nekih zdravih granica mnogo značajnije, nego to koliko ćete ga grliti i ljubiti. Nastavite da to radite kad god osjetite da ono ima potrebu, podignite ga iz krevetića svaki put kad plače, dajte mu da jede odmah kad je gladno, prigrlite ga kad je neraspoloženo, nervozno ili nesigurno. Ne možete pogriješiti, jer svakako slušate svoj materinski instinct”, ističe Babić.     

Nije dobro ako beba do šest mjeseci starosti ne procijeni da majka adekvatno reaguje na njene signale, ostavlja je da plače ili sprovodi čuveni trening spavanja. Neke stvari, smatra psihološkinja, jednostavno nije moguće izvesti prije određenog perioda života.

Babić smatra da ukalupljavanje djece nije dobra stvar, zbog toga što se gubi individualni pristup u vaspitanju. U tu zamku roditelji dolaze upravo zbog raznih struja, edukacija i savjeta sa različitih strana.

“Ukalupljavanje djece može nekad da rezultuje takozvanom naučnom bespomoćnošću, što znači da ako dijete ne želi da se ukalupi, a mi ne odgovaramo na njegove signale, ono stiče utisak da nije važno i željeno. To utiče na njegovo samopouzdanje,  jer ako ne odgovaramo na signale i ne dobija ono što mu je zaista potrebno više neće ni pitati. Dobiće poruku da nije vrijedno odgovora na tu svoju potrebu. U nekim krajnjim slučajevima to može dovesti i do pojave depresivnosti kod djece”, upozorava Babić.

Depresivno dijete je, dodaje ona, do skoro bila nepoznanica u psihologiji. Upravo zbog kalupa, depresivna djeca su često i u školi bila posmatrana kao najbolji đaci, koja rade sve bez pogovora.

“To su ona djeca koja slušaju, ništa ne zapitkuju, kada gosti dođu kažu dobar dan i odu u sobu. To su ona savršeno vaspitana djeca. Nijesu sva takva djeca depresivna, ali najčešće, kako je praksa pokazala, djeca koja funkcionišu po  strogim pravilima i koja su ukalupljena zaboravljaju na neke svoje potrebe i izražavanje emocija”, kaže Babić.

Ona je pojasnila kako u kasnijoj životnoj dobi prepoznati posljedice nesigurnih oblika vezanosti bebe i majke.  

 “Kada beba poveže da je majka uvijek tu kada joj je potrebna to je stabilan početak za izgradnju sigurne baze u afektivnoj vezanosti. Kada majka, naročito u prvih šest mjeseci života bebe, nekad odgovori na signale, a nekad ne uopšte ili je gruba, povremeno zanemaruje bebu, tada beba po pravilu gradi nesiguran stil afektivnog vezivanja”, kaže Babić.

Kao primjer iz kojeg se vidi uticaj rane veze navodi polazak u vrtić i eksperiment sa prostorijom. Ako postoji siguran obrazac vezanosti, kada majka napusti prostoriju u vrtiću, dijete će pogledati za njom ali će nastaviti da se igra isto kao i dok je ona bila tu. To dijete zna da će majka da se vrati i da može da bude spokojno. Po povratku, majku dočekuje veselo i toplo. U situacijama nesigurne vezanosti, prema riječima psihološkinje, dijete negoduje kada majka izlazi, place i agresivno je. Ono ne zna hoće li se majka vratiti, nioti kako će se ponašati kada se vrati. Kada majka dođe dijete je ili ljuto ili se ne odvaja od nje duže vrijeme, jer ne zna šta će se desiti kasnije.

“Sve to se odražava na kasnije ponašanje u vezi, prijateljstvu, braku ili poslu. Ako na primjer posmatramo vezu, u kojoj djevojka stalno misli da je momak ne voli,  šalje mu poruke, proganja ga, i sve to doživljava kao stres, tu se upravo radi o nesigurnom stilu anksiozne vezanosti  koju je ta djevojka najvjerovatnije izgradila u djetinjstvu. To se ogleda i u prijateljskim odnosima. Kažemo za nekog da se ponaša kao dijete koje stalno traži pažnju. To je upravo karakteristika takvih osoba, koju često čujem u svom radu”, ističe Babić.

Uloga roditelja veliki je izazov, koji može izazvati buru različitih emotivnih stanja. Važno je da mlade majke znaju da nikom nije lako da prihvati činjenicu da mora brinuti o bebi, bez obzira koliko puta čule hvaljenje da je sve to predivno.

“Nikome nije jednostavno da to prihvati, samo neko to hoće da prizna, a neko ne. Žena tokom trudnoće zamišlja šta bi željela da radi sa bebom, okružena perfekcionističkim standardima o tome kako je majčinstvo med i mlijeko, kako su to samo bebini osmjesi, nježna koža i zagrljaji. Tako i sva razmišljanja o bebi usmjeri u tom pravcu, pa onda nije spremna za neke teže stvari koje dođu. U početku  se javlja anksioznost, pogotovo što bebe u tom periodu ne šalju jasne signale, pa mislimo šta ako u nečemu pogriješimo ili se bebi nešto desi”, kaže Babić.

Majkama poručuje da je normalno da ih dodatno uznemiravaju reakcije i savjeti iz okruženja, kao i da je period prilagođavanja roditeljskoj ulozi normalan i da nijesu same u tome. Često ih zabrinjava i ako odmah ne osjete majčinski instinkt, a sama briga o tome je, ističe Babić, već znak da ste dobra majka.

“Normalno je dopustiti sebi da nijesmo idealne. Ne treba da gledamo neke savršene mame po Instagramu, koje plasiraju svoje savršene frizure i nokte, najsavršeniji majčinski instinkt i odnos sa djetetom. Jednostavno, anksioznost povodom toga da li smo dobre majke je uvijek tu, kod svake od nas i prati nas tokom cijelog života, ne samo kad se beba rodi. Roditeljska uloga je na nama za cijeli život, samo se mijenaj kroz godine. Učimo da živimo sa njom na najbolji način, ali nastojimo da budemo fer i prema sebi jer niko nije savršen roditelj”, naglasila je Babić.

https://www.facebook.com/314337305265263/videos/682021665791425