PIŠE: Zoran Milivojević, psihoterapeut

Svaki roditelj želi svom djetetu najbolje. Ali svaki roditelj ima svoj pogled na svijet, sistem vrijednosti, iskustva iz djetinjstva, a samim tim i uvjerenja o vaspitanju djeteta, kao i ideju šta je najbolje za njegovo dijete. Iako je svaki slučaj poseban, moguće je razlikovati nekoliko tipičnih načina vaspitanja, to jest vaspitnih stilova.

Način vaspitanja oblikuje ličnost djeteta, a samim tim utiče i na njegov odrasli način života, kao i na buduće mentalno zdravlje, tip ličnosti i sklonost ka određenim emotivnim poremećajima.

Roditeljska ljubav prema djeci je neophodan sastojak svakog vaspitanja, ali nikako nije dovoljan. Roditelji koji vole svoju djecu svjesno ili nesvjesno zastupaju neke vaspitne stilove (razmažujući, prezaštitnički i presocijalizujući) koji stvaraju rizike po buduće mentalno zdravlje te djece. Izostavili smo one vaspitne stilove roditelja čija je ljubav prema djeci pod sumnjom (zanemarujući i maltretirajući).

Nemoćni roditelji – egocentrična djeca

Roditelji koji razmažuju svoju djecu zasipaju ih porukama i dokazima ljubavi, ali nijesu u stanju da ih disciplinuju. Oni spadaju u „nemoćne roditelje” koji umjesto da predvode djecu, djeca njih vode. Kada odrastu, njihovu djecu odlikuje grandiozno pozitivna, nerealna predstava o samima sebi, koju nijesu u stanju da potvrde svojim stvarnim postignućima. Ona su navikla da uvijek bude po njihovom, tako da ne razumiju konflikte, što im stvara probleme u privatnom i poslovnom životu. Ove ličnosti su često impulsivne i agresivne, sklone različitim oblicima nasilja kojim pokušavaju da druge natjeraju da se ponašaju na način koji smatraju ispravnim. Često su nesamostalni, vezani za roditelje od kojih zavise, s nedostatkom samodiscipline koja im je potrebna za uspjeh i dokazivanje svojih talenata i sposobnosti. Njihove ličnosti često imaju narcisoidne crte, što znači da su egocentrični, bez dovoljno razvijenog osjećanja za druge. Pokazuju sklonost k uzimanju droga i alkohola.

Prezaštitnički vaspitni stil je osobina previše zabrinutih roditelja koji su opsjednuti time da djeci sačuvaju zdravlje i život. Neprestano im poručuju da je ovaj svijet veoma opasno mjesto, a da je dijete nesposobno, neiskusno, naivno, ranjivo itd. Posljedično ne dozvoljavaju djeci da razviju svoje sposobnosti i postanu odgovorni za same sebe. Oni im zabranjuju da se emotivno odvoje od roditelja i da samostalno zakorače u svijet. Trebalo bi da prepuste djetetu da nešto uradi i time potvrdi svoje sposobnosti, ali oni obavljaju razne zadatke umjesto njega.

Njihova odrasla djeca vjeruju da su nesposobna, a suočena s opasnim svijetom pred njima. Zato osjećaju strah pred životom (anksioznost), i veoma često postaju depresivna. Zbog uvjerenja da su nesposobni za samostalno funkcionisanje, ulaze u veze s dominantnim ličnostima s kojima ostvaruju podređene zavisničke odnose.

Kad dijete mora da „zaradi” ljubav

Djecu treba socijalizovati, ali postoji granica između optimalne i pretjerane socijalizacije. Presocijalizujući stil je karakteristika roditelja koji djeci nude disciplinu, ali ne i ljubav koju pažljivo kriju od njih. Oni smatraju da dijete treba da zaradi ljubav tako što će biti najbolje, stalno se truditi, ugađati drugim ljudima, biti perfektno u svakom pogledu. To su oni roditelji koji misle da ako pohvale svoje uspješno dijete, ono će prestati da se trudi, tako da ih ne pohvale ni kada ostvare uspjeh. Kako ovi roditelji poručuju djetetu da ga prihvataju samo ako ispunjava njihova očekivanja, isti takav stav usvajaju njihova djeca kao stav prema sebi.

Kao odrasla ona su stalno produktivna, neprestano dokazujući sebi i drugima da vrijede. Razlog za to je njihova loša slika o sebi, tako da i kada su uspješni, imaju doživljaj da to nijesu zaslužili, da su neka vrsta prevaranta ili imitatora uspješne osobe.

Zbog prestrogog, neprijateljskog stava prema sebi skloni su raznim neurotskim poremećajima, anksioznosti, depresiji, samodestrukciji i suicidnosti. Kada dominira pretjerana savjesnost imaju sklonost opsesivno-kompulzivnim poremećajima i istoimenom tipu ličnosti.

U vaspitanju, dakle, ni ljubav ni dobre namjere roditelja same po sebi nijesu dovoljne. Put k mentalno zdravoj ličnosti je vaspitanje koje sadrži i pokazivanje ljubavi, ali i disciplinovanje djeteta, kako bi ono postalo funkcionalna odrasla osoba.

Izvor: Politika.rs