Malo je žena čije tijelo ima tu moć da kroz porođaj prođe za nekoliko minuta, bez snažnijih, bolnih višesatnih kontrakcija, a jedna od njih je Milica Janković  koja se zbog tog fenomena porodila neplanirano kod kuće i rodila zdravu djevojčicu.

Karolina je djevojčica koja je rođena prije godinu i devet mjeseci, još je u stomaku nagovještavala da će biti aktivna djevojica, s obzirom na to da je aktivno sarađivala i majki bila od velike pomoću dok je rađala. I prvi Milicin porođaj je bio kratak i brz, a prvo dijete rodila je nepuna dva sata nakon pucanja vodenjaka i brzog odlaska u porodilište. Ipak, nije vjerovala da se može desiti da se porodi za par minuta, uz pomoć prve komšinice, praktično dok njen muž ode do obližnjeg balona da odvede sina na trening, a ona pokuša da se istušira pred odlazak u porodilište.

Za nju je to bilo najintenzivnije i najuzvišenije iskustvo koje je osjetila i kojeg se dan danas sjeća sa istim uzbuđenjem kao kada se odigravao. Za portal Roditelji.me priča da je sigurna da se tog dana nešto magično dešavalo u njenom stanu, i da su je u to uvjerile mnoge nevjerovatne sitnice ali i osobe koje su se zadesile u blizini da je čuju i pomognu joj.

Milicin termin za porođaj je bio 29. septembra, a porodila se pet dana ranije. Otišla je na redovan pregled oko podne, nakon čega joj je rečeno da ostane u porodilište jer je „otvorena prst i po“, ali je ona željela da se vrati, pripremi i uzme torbu, sačeka bolove ili pucanje vodenjaka, odosno barem neke od signala početka porođaja.

Doktor je to odobrio uz naznaku da na prvi bol dođe. Ona se vratila kući i do 16 sati sjedjela čekajuću muža da dođe sa posla, kako bi se dogovorili šta da rade i kada da idu. Sada kada se prisjeća, shvata da je i beba signalizirala da je spremna za izlazak jer je bila mirna, što je za nju bilo neobično s obzirom na to da je tokom skoro cijele trudnoće pomjerala majčin stomak tamo-ovamo, neprestano skačući.

„Kao da se bila namjestila i čekala. Nijesam se mrdala sa trosjeda do 16 sati, samo sam tako sjedjela i osjećala neku vrstu tegobe, ali nikakav bol“, priča Milica.

Kada joj je došao suprug, dogovorili su se da on ode i odvede sina na trening, udaljen nekoliko stotina metara od zgrade u kojoj žive, dok se ona istušira i sredi i bude spremna da je vodi u bolnicu. Otišla je u sobu, uzela majcu i pantalone, i tu osjetila prvi jači bol od kojeg je sjela. Tada je shvatila da porođaj samo što nije počeo, pa je mužu sugerisala da požuri i vrati se što prije. Ona je odatle otišla ka kupatilu, nakon čega je uslijedio drugi bol odnosno više neka vrsta pristiska i pucanje vodnjaka.

„E tu sam se uplašila. Zakoračila sam i kao da mi je neko fizički raširio noge, spustila sam ruku i osjetila glavu bebe. Taj strah mora da se doživi da bi se moglo opisati“, prisjeća se Milica koja je u tom trenutku bila sama kod kuće, bez telefona koji je bio u torbi koju je njen suprug odnio u auto.

Izlazeći iz kupatila, a svo vrijeme pridržavajući bebinu glavu, procijenila je da je najbolje da sjedne na ivicu fotelje i pokuša da dozove prvi komšinicu Jelenu, nadajući se da će je ona čuti iako nikada do tada nije uspjela da je dozove na taj način. Duvao je jaki vjetar i sve je u stanju bilo zatvoreno ili pritvoreno, ali je Jelena ipak uspjela da je čuje nakon 15. puta i pomogne joj.

Nikome se Milica tako nije obradovala kao njoj, kada je ugledala na vratima. Jeleni se javila prije nego je spakovala telefon u torbu i najavila da odlazi u porodilište, zbog čega je Jelena i bila dodatno prestravljena kada je shvatila da je Milica doziva. Međutim, kada je ugledala na fotelji nakon nekoliko sekundi se presabrala jer je shvatila o čemu se radi, a i uz to se prisjetila priče poznanice koja joj je samo mjesec dana prije prepričavala kako su porađali kod kuće snahu jer nijesu stigli iz Zete da odu do porodilišta u Podgoricu.

„Ja joj kažem: Jelena, beba. Ona kaže: Stani, znam. Čučnula pored mene, podigla mi nogu i beba je izašla, zarotirala se baš kako treba i našla u Jeleninim rukama. Ja je pitam kakva je, plače li i tada je i počela“, kaže Milica koja nije bebu vidjela do odlaska u bolnicu kako treba jer je ukočena sjedjela na fotelji čekajući hitnu pomoć i ne znajući šta smije, a šta ne da radi.

Tada su shvatile da treba da presjeku pupčanu vrpcu i da moraju pronaći veće makaze za to. Jelena je otišla do prodavnice koja se nalazi pored ulaza da zatraži pomoć bilo koga ko bi mogao da bude od pomoći. Tada je i žena koja radi u prodavnici pozvala hitnu pomoć ali nije smjela da se upusti u presjecanje pupčanika zbog velikog straha koji je osjećala i koji je doveo do suza. Baš u tom trenutku je pored ulaza, dok je Jelena dozivala bilo koga da pomogne, prolazila Dušanka, žena koja u istoj zgradi ima stan ali u njemu ne živi.  Čim je shvatila o čemu se radi, otrčala je do stana čija su vrata bila otvorena, a Milica se prijeća da je u njenim očima izgledala kao anđeo.

„Samo je rekla: Stanite, poprskajte joj usne vodom. Odlična si, zlato. Ne bi ti se reklo po boji lica da si se sad porodila. Dajte neke makaze, i nešto da ih dezinfikujemo“, dodaje Milica.

Imali su samo manjemakaze kojima otvara kesa za kafu i šećer i bočicu alkohola, ali i to je poslužilo. Tada se pojavio Milicin suprug koji je bio prestravljen kad je ugledao prizor u stanu, a uz to je naslućivao da se nešto desilo jer ga žena iz prodavnice plačući sačekala ispred ulaza ali od šoka nije uspjela da kaže šta se desilo osim da je zvala hitnu. Prerezali su pupčanik i svezali pupak kako su umjeli i znali.

I tako se sve završilo za tačno deset minuta. Karolina je rođena u 17 sati. A u 17:05 je sve bilo gotovo. Hitna pomoć je došla nakon pola sata. Milica se iznenadila njihovom reakcijom: Je li moguće da si se kući porodila?!, ali i infomacijom da oni bebu neće da uzmu i da neko mora sa njima da ide da nosi bebu. Milicu su prebacili u vozilo hitne pomoći uz pomoć njenog supruga i komšije, a Jelena je nosila bebu u naručju.

Milicino sjećanje na dio priče u bolnici nije lijepokao prvi dio. U bolnicu je stigla u 17:30, i preko Urgentnog bloka su je poveli na odjeljenje patologije trudnoće, ne na akušerstvo kako to bude sa porodiljama koje se porode u bolnici.

Vjeruje da je danas, dvije godine nakon toga, tamo bolja situacija nego što je bila kada je ona boravila posljednji put, jer je bila neprijatno iznenađena odnosom i tretmanom koji (ni)je dobila. Sa bebom je bila u istoj prostoriji, i ostale su 4 dana. Milicu niko nije pregledao za svo to vrijeme, a čak nije imala ni vizite. Ljekari su samo obilazili bebu i kaže da su se oko nje zaista trudili.

„Toliko sam bila u šoku. Očekivala sam da će da me prebace na akušerstvo ali se to nije desilo. Od kada sam došla na odjeljenje niko me pregledao nije. Jedan jedini doktor je došao da me obiđe ali je on pogledao samo bolničku listu koja se nalazi na kraju kreveta i otišao“, navodi Milica i objašnjava da se nije mogla ni istuširati jer svo vrijeme nije bilo tople vode. „Kao da nijesam bila tamo.“

Ipak ne želi da dozvoli da joj to iskustvo pokvari cjelokupni doživljaj, a nada se da se takve stvari više nikome ne dešavaju u današnje vrijeme.

Karolina je iz porodilišta izašla sa ocjenom 10, koliko i zaslužuje ova hrabra majka koja je uspjela da smireno i promišljeno odreaguje u situaciji od koje bi se mnogi prestravili. Onako kako bi to uradile i naše bake i prabake.

Za kraj nam je ispričala i da su tog dana, u svoj toj jurnjavi zaboravili da odu po njenog sina, nakon treninga. Sreća je što je njena majka, kao da je predosjetila kako to samo majke znaje, da se nešto događa, krenula ka zgradi u koojoj živi Milica, i srela nausput unuka ispred balona, uplakanog dok čeka roditelje koji su u tom trenutku bili u bolnici. Sreća je bila na njihovoj strani i u tome.