PIŠE: Dušanka Kosanović, psiholog, Family lab 

Početak školske godine djecu i njihove roditelje vraća u životne rutine. Vraća ih u okvirno ili detaljno planirani dnevni raspored koji za odrasle uglavnom uključuje poslovne obaveze i odgovornosti za „funkcionisanje porodice“, a za djecu taj je raspored vezan za školu, kao i druge aktivnosti učenja, treninga, druženja i sl.

Povratak u rutinu je i povratak u živote kod mame i tate koji nijesu pod istim krovom – mnoga djeca rastavljenih roditelja žive prema dogovoru odraslih. Završetkom rasputa vraćaju se u svoje živote na dvije adrese. Boravak i odlazak od jednog do drugog roditelja ponekad može biti zahtjevan i naporan, a u svakom slučaju od djece zahtjeva više stalnog prilagođavanja u svakodnevici, na što treba obratiti pažnju.

Sva djeca ne počinju školsku godinu neopterećeno, s uzbuđenjem i iščekivanjem. Važno je dodatno voditi računa o djeci:

– koja iz bilo kojeg razloga mijenjaju razred ili školu (grad, državu) i počinju godinu u novoj sredini;

– kojoj neugodan, stresan ili traumatičan događaj tokom raspusta ili neposredno prije škole mijenja uobičajen početak školske godine (gubitak bliske osobe, gubitak ili razdvajanje od bliskog prijatelja, najava ili spoznaja o razvodu roditelja, preseljenje, iznenadna bolesti u porodici ili okruženju u kojem dijete boravi i sl.);

Djeca koja su nedavno imala takvo iskustvo mogu nositi dodatni emocionalni teret s kojim započinju novu školsku godinu i koji će u određenoj mjeri obojiti taj početak. To može uticati na njihovo snalaženje u novom okruženju (ako su prvačići, ili su novi u razredu) i na prilagođavanje i savladavanje školskih obaveza i povezivanja s drugom djecom.

Za prvačiće je, po pravilu, početak škole nešto novo i uzbudljivo, a za djecu koja već imaju iskustva sa školom to je poznato iskustvo oko kojeg se, nerijetko, javljaju pomiješana osjećanja. S jedne strane, oni otprilike znaju što ih čeka – društvo, nastavnici, učenje, obaveze, aktivnosti i nešto od toga je ugodno i lako, a neke obaveze su zahtjevne i teške.

Važnost pedagoških radnika u životu djece

Suprotno onome što često slušamo o školi, mnoga djeca vole da uče. Takođe, mnoga djeca ne vole da uče školsko gradivo, što ne znači da ne vole da uče.

Djeci je često drag uobičajen školski život koji ne čini samo nastava. Ne zaboravimo da škola ima i važnu ulogu u socijalizaciji – djeca vole one aspekte školskog života koje čine zabavni događaji, druženja, igre, ponovni susret s učiteljicom i omiljenim nastavnicima. Ne zanemarimo i ne potcijenimo tu i vaspitnu ulogu škole i odnosa koji se u njoj grade. Zbog toga je jako važno kako i koliko su u izgradnji odnosa kompetentni ljudi s kojima djeca u školi provode svoje živote i generalno kakva je atmosfera u školi. Za oboje su odgovorni odrasli. Te kompetencije i atmosfera škole (koja je najviše određena međuljudskim odnosima odraslih) trebalo bi da odvoje dobru školu od loše škole – u smislu koliko je za mentalno zdravlje pedagoških radnika i djece dobro biti u toj školi.

Boravak u školi za djecu je jedno novo iskustvo u tome kako biti u kontaktu s drugima – s vršnjacima, starijima od sebe i posebno pedagoškim radnicima (nastavnicima, profesorima, stručnom službom…) jer su im oni modeli za mogući drugačiji kvalitet međuljudskih odnosa (pod uslovom da ti odrasli ulažu u odnose s učenicima).

Ovdje se prije svega misli na djecu koja dolaze iz porodica ili okruženja koja ne daju odgovarajuću ili dovoljnu podršku djetetovom socijalnom, emotivnom, čak i intelektualnom razvoju i ne zadovoljavaju optimalno djetetove razvojne potrebe.

Često se misli da su ti nedostaci vezani uz nizak socijalni status roditelja, ali je puno djece iz porodica solidnog i izuzetno dobrog socijalnog i materijalnog statusa koja ne dobijaju ono što im je razvojno potrebno – npr. uslove za zdravu separaciju u skladu s uzrastom (primjer kada roditelj spava u istom krevetu s djetetom koje je već školskog uzrasta). Ili npr. neprimjereno puno provođenja vremena ispred raznih ekrana (uključujući TV) predstavlja oblik zanemarivanja djeteta. Oba primjera se mogu odvijati u današnjim porodicama u kojima su roditelji i obrazovani i neobrazovani, različitih socijalnih statusa.

Dakle, vezano uz sposobnost pedagoških radnika da grade odnose – njihova važnost je u tome da mogu djeci dati iskustvo kontakta i komunikacije koja je uvažavajuća, odgovorna, inicirana od odraslih, usmjerena na konstruktivno rješavanje poteškoća i poštuje i uvažava razvojne potrebe djeteta. Porodica u kojoj npr. roditelj ima poteškoća s alkoholom može razvijati obrasce i načine komunikacije koji će biti utemeljeni npr. na izbjegavanju i strahu (izbjegavanje iniciranja kontakta, izbjegavanje konfrontacije s osobom koja ima problem, povlačenje da se ne izazove, „ne talasanje“, ne preuzimanje odgovornosti za događaje u obitelji, strah od odraslih i sl.). Obrasci komunikacije u obitelji postaju način kako djeca komuniciraju u vanjskom svijetu. Stoga ljudi u školi (koji vrlo često nikad ne saznaju porodičnu priču mnoge djece) predstavljaju važne osobe s kojom djeca mogu da vide i da nauče kako je sve moguće biti u kontaktu, biti zajedno, biti viđen, poštovan i uvažen (pri čemu to nije popuštanje, udovoljavanje ili poklanjanje ocjena) te poštovati i uvažavati druge.

Ne zaboravimo da su nerijetko učitelji, nastavnici, pedagozi, psiholozi za neku djecu važni ljudi koji načinom kako se odnose prema njima doslovno, u psihičkom i duboko egzistencijalnom smislu spašavaju živote te djece. Mnogi od njih to nikada ne saznaju – da su u nekom trenutku ili periodu života svojom rečenicom ili gestom toliko značili djetetu.

U svakom kontaktu možemo podržavati i osnaživati ili uništavati samopouzdanje i samosvijest jednog djeteta, bez obzira na to kakav je učenik.

Roditelj na početku školske godine

I roditelji su uzbuđeni na početku školske godine, neki možda i više nego djeca. Važno je da shvate svoje uzbuđenje, odnosno da ga ne pripisuju djetetu. Dijete i roditelj možda ne dijele ista osjećanja u vezi sa početkom školske godine.

Razlučite što je u emocionalnom smislu vaše, a što je djetetovo.

Neka djeca mogu možda biti anksiozna zbog odvajanja od porodice i dugog boravka u školi. To je njihovo iskustvo i osjećaj i nije tačno da bi trebalo da se osjećaju drugačije na početku školske godine.

Djeci ćemo biti najbolja podrška ako:

– Budemo svjesni vlastitih osjećanja i iskustava: ako je prvi dan škole za vas bio neugodan, dijete ne bi trebalo kroz vaše iskustvo stvarati svoj utisak početku škole.

– Budemo svjesni sopstvenih očekivanja i ne nametati ih djeci: npr. djetetu se može jako dopasti dijete za koje nijeste očekivali da bi mu se dopalo i oni sada sjede zajedno u zadnjoj klupi, a vi ste imali drugačije očekivanje, i o prijatelju i o klupi.

– Dajemo za pravo djeci da budu ono što jesu i kakva jesu, s cijelim spektrom osjećanja vezanih za početak škole – od sviđanja do nesviđanja, od ugodnosti do neugodnosti npr. djetetu se uopšte nije svidjela školska sala (a vama je super); na putu od škole do kuće dijete se mora razdvojiti od društva i jako je zabrinuto hoće li uspjeti da bude dio te grupe.

– Prihvatite različitosti u iskustvima i doživljajima djeteta i dajte im prostora. Povezati se s drugom djecom prvih dana škole je super iskustvo, ali ako je djetetu to jako teško ono može osjećati napetost i nelagodnost. Umjesto umanjivanja i negiranja tih osjećanja i uvjeravanja da će se sigurno snaći i biti glavna zvijezda – pogledajte u sebe i vidite kako se vama čini to što čujete? To vas može podsjetiti na iskustvo kada nijeste bili dio društva ili nijeste znali kako se uključiti u grupu. U osnovi i vašeg i djetetovog osjećanja može biti bol i osjećaj isključenosti, što je teško za podnijeti. Ponovo, razlikujte svoje i djetetovo iskustvo i dajte mu prostora za njegovu priču.

– Budite tu da čujete što im je teško da izdrže i šta je to što ih muči. Kroz pričanje o događaju dijete može da počne da plače i pokaže koliko je povrijeđeno. Tada mu je potreban dostupan i zainteresovan, topao roditelj (deda, tetka) koji ga može zagrliti i pokušati da shvati koliko je to teško i dozvoliti talasu emocija da se isprazni. Kada isplače bol, dijete će polako prestati da plače i ići će u emocionalno smirivanje. U tome mu ne treba uvjeravanje da bi trebalo da bude drugačije, da ga sve to ne bi trebalo toliko pogađati, da bude čvršći i da se zbog takvih stvari ne plače. Što budete bolja podrška svojom prisutnošću u ovakvim trenucima, doprinijećete djetetovom zdravom emocionalnom razvoju, učenju i integrisanju kako se nositi s bolnim životnim iskustvima.

Dugoročno to je ono što djecu iznutra čini snažnom i otpornom. Neisplakana bol i tuga oslabljuje naš organizam i čini nas uopšteno slabijima, kako djecu, tako i nas odrasle. Bol i tuga nemaju pol, potisnuti i nepriznati razaraju i dječake i djevojčice, muškarce i žene. Gledajući kako su djeca blizu svojim osjećanjima i koliko ih lako mogu izraziti možemo tek ponizno učiti što je to autentičnost.

– Budite prisutni kao podrška, a ne kritičar u izazovima života s kojima se vaše dijete susrijeće.

Volite svoje dijete više nego njegov školski uspjeh!

Sretno djeci, pedagoškim radnicima i roditeljima na početku nove školske godine!