Komunikacija nije puko prenošenje informacija, već je važan faktor u vaspitanju djece putem kojeg se kod djeteta može podstaći razmišljanje, razvoj samopouzdanja i svijesti o sebi.
Poruke upućene djetetu mogu se podijeliti prema tome da li se odnose na osobu ili na ispoljeno ponašanje. Kada se upućuju na osobu, poruke sadrže opis osobe ili nekih njenih karakteristika (da je ljubazna, sebična, dobra, smotana). Kada se opisuje ono što osoba radi, njena aktivnost ili proizvod te aktivnosti, tada se upućuju poruke na ponašanje. Poruke na osobu i poruke na ponašanje nose u sebi različita značenja. Svaka poruka upućena na osobu implicira da je taj neko po svojoj prirodi takav kao osoba, kao ličnost, što može biti problem ukoliko takvom porukom tražimo od djeteta da nešto promijeni. Na primjer ukoliko otac koji pomaže svom djetetu da riješi zadatak iz matematike ljutito kaže: „Ajde misli svojom glavom, glupane!”, on ne samo da ponižava svoje dijete, već pred njega stavlja nemoguć zadatak. Karakteriše ga kao glupo biće, istovremeno tražeći od njega da misli. Treba imati na umu činjenicu da se teže mijenjaju neke osobine ličnosti. Međutim, mnogo lakše se mijenja ponašanje. Kada želimo promjenu nekog neželjenog ponašanja, mnogo je jednostavnije tražiti promjenu tog konkretnog ponašanja nego promjenu cjelokupnog bića te osobe/djeteta.
