PIŠE: Tomislav Pavlović, mag. psihologije
Dijaloško čitanje jedna je od češćih i omiljenijih aktivnosti roditelja i mališana, koja se sastoji od zajedničkog čitanja roditelja i djeteta, i razgovora o pročitanom tekstu (na primjer postavljanje pitanja, traženje komentara, povezivanje sa svakodnevicom i sl.).
Za razliku od uobičajenog čitanja koje podrazumijeva jednostranu (roditeljsku) aktivnost, dijaloško čitanje podstiče obostranu aktivnost čime zapravo omogućava više sadržaja koje je djetetu zanimljivo, a samim tim je i bolje razumijevanje sadržaja, kao i lakše uživljavanje u čaroliju trenutka. No, je li tu kraj poželjnim posljedicama ove zajedničke aktivnosti?
Uprkos brojnim istraživanjima i zaključcima kako dosta toga zavisi i od toga kako se samo dijaloško čitanje izvodi, koliko su u datom trenu i roditelj i dijete voljni upustiti se u zajedničku avanturu, i na kraju o kakvom (odnosno, koliko kvalitetnom) sadržaju se radi, dostupna naučna literatura uglavnom se slaže da dijaloško čitanje može imati povoljne posljedice za razvoj djeteta, kako zdravog, tako i rizičnog i djeteta s teškoćama u razvoju.
Vjerojatno najintuitivnija posljedica dijaloškog čitanja jeste obogaćivanje djetetovog rječnika, gdje se dijaloško čitanje pokazalo blagotvornijim od tradicionalnog čitanja ili izostanka zajedničke aktivnosti uopšteno govoreći. Pritom se ukazalo i na bolje razumijevanje teksta (receptivni vokabular) i bolje izražavanje djeteta (ekspresivni vokabular). Slično se pokazalo i kod grupe koju je činilo devetoro djece predškolskog uzrasta kojima su dijagnosticirani poremećaji iz autističnog spektra – iako nije došlo do povećanja broja spontanih dječjih komentara i pitanja, zabilježen je razvoj rječnika vezanog uz pročitane slikovnice, te češće odgovaranje na pitanja roditelja.
Takođe, na uzorku djece migranata pokazalo se da je dijaloško čitanje povezano s uspješnijim usvajanjem drugog jezika. Uopšteno, neurološka istraživanja djece predškolske dobi pokazala su da djeca kojoj se više čita imaju razvijenije moždane regije vezane uz obradu jezika i maštu, pri čemu bi, zbog aktivnosti koju podstiče, takođe mogla dati prednost dijaloškom čitanju u odnosu na tradicionalno.
Tu je i gotovo sveprisutna Teorija uma – sposobnost uživljavanja u druge likove. Iako je ona ograničena kod djece predškolskog uzrasta, postoje i radovi koji ukazuju na njenu povezanost s dijaloškim čitanjem, pri čemu se utvrdila povezanost dijaloškog čitanja sa sposobnošću djeteta da se uživi u ulogu druge osobe i doživi njezine emocije, ali i povezanost dijaloškog čitanja s djetetovim razumijevanjem i korišćenjem „mentalnih“ pojmova – apstraktnih pojmova koji se uglavnom koriste za opis emocionalnih stanja. Uz već navedene, neke od uobičajenih posljedica dijaloškog čitanja su i pozitivniji stav djece prema čitanju i kvalitetnija komunikacija između roditelja i djeteta.
Što bismo mogli zaključiti? Iako dijaloško čitanje nije jedina aktivnost roditelja i djeteta koja može dovesti do uspješnijeg razvoja djeteta, ukoliko se i roditelj uživi, dijaloško čitanje može otvoriti vrata fantastičnih svjetova i postati mentalna igra za oboje, čija su pravila, kao i potencijalni pozitivni ishodi, određeni isključivo granicama mašte njenih učesnika.
Izvor: Čigralište
