PIŠE: Victoria Prooday, radni terapeut

Victoria je magistar nauke u radnoj terapiji na Medicinskom fakultetu Univerziteta u Torontu. Osnivač je multidisciplinarne klinike u Torontu, u Kanadi, za djecu s problemima u ponašanju, društvenim odnosima, emocionalnim i problemima u učenju.  

Radni sam terapeut, s godinama i godinama iskustva rada s djecom, roditeljima i učiteljima. Potpuno se slažem s porukom učiteljica da naša djeca postaju sve gora i gora u mnogim pogledima. Čujem stalno istu poruku od svakog učitelja kojeg upoznam. Od kada sam radni terapeut vidim pad u društvenom, emocionalnom i akademskom funkcionisanju djece, kao i snažan porast poteškoća u učenju i drugih dijagnoza.

Kao što znamo, mozak je promjenjiv. Zbog okruženja možemo učiniti mozak „snažnijim“ ili „slabijim“. Čvrsto vjerujem da, uprkos našim najboljim namjerama, nažalost mijenjamo mozak naše djece u pogrešnom smjeru.

„Gladan sam!“ „U sekundi ću se zaustaviti kod restorana.“ „Žedan sam!“ „Evo automata.“ „Dosadno mi je!“ „Uzmi moj mobilni!“ Sposobnost da se odloži zadovoljenje  njihove potrebe je jedan od ključnih činilaca za budući uspjeh. Imamo najbolje namjere – učiniti našu djecu sretnom – ali, nažalost, usrećujemo ih u tom trenutku, ali ih činimo nesretnima na duge staze. Biti sposoban odložiti to da se zadovolje potrebe djece znači biti sposoban funkcionisati pod stresom. Naša djeca polako postaju manje spremna da se nose i s najmanjim stresorima, koji im postanu velike prepreke u postizanju uspjeha u životu.

Nemogućnost da se odloži zadovoljenje potrebe djece se često vidi u učionicama, tržnim centrima, restoranima i prodavnicama igračaka kada dijete čuje „Ne!“ jer su roditelji naučili mozak djece da dobiju odmah što žele.

Svi imamo obaveze, tako da djeci dajemo digitalne uređaje i njih takođe „zapošljavamo“. Prije su se djeca igrala napolju, gdje su u prirodnom okruženju naučili i vježbali socijalne vještine. Nažalost, tehnologija je zamijenila vrijeme koje se provodi napolju. Takođe, tehnologija je onemogućila interakciju roditelja i djece. Očigledno, naša djeca zaostaju… Tehnologija ne može pomoći djeci da razviju socijalne vještine. Većina uspješnih ljudi ima odlične socijalne vještine. To je prioritet.

Koristiti tehnologiju kao „besplatno čuvanje djece“ zapravo uopšte nije besplatno. Naplata vas čeka odmah iza ugla. Plaćamo dječjim nervnim sistemom, njihovom pažnjom i njihovom sposobnošću za odlaganjem zadovoljenja potreba. U poređenju s virtualnom stvarnošću, svakodnevni život je dosadan.

Mozak je kao mišić koji se može vježbati. Ako želite da vaše dijete zna da vozi biciklo, učite ga tome. Ako želite da vaše dijete bude sposobno da čeka, treba da ga naučite strpljenju. Ako želite da se vaše dijete socijalizuje, treba da ga naučite socijalnim vještinama. Sve ovo se primjenjuje i kod drugih vještina. Nema razlike!

Stvorili smo vještački svijet zabave za našu djecu. Ne postoje dosadni trenuci. Onoga trenutka kad postane tiho, požurimo da ih zabavimo jer, u suprotnom, osjećamo da ne obavljamo svoju roditeljsku dužnost. Živimo u dva odvojena svijeta. Oni imaju svoj „svijet zabave“, a mi imamo naš „poslovni svijet“.

Zašto nam djeca ne pomažu u kuhinji ili u slaganju veša? Zašto ne pospreme svoje igračke? To je osnovni jednolični posao koji uvježbava mozak da bude učinkovit i funkcioniše za vrijeme „dosade“, tj. isti „mišić“ koji na kraju zahtjeva da se poduči u školi. Kad dođu u školu i treba da pišu, njihov odgovor je „Ne mogu. Preteško je. Predosadno.“ Zašto? Zato što se „mišić“ za rad ne vježba beskonačnom zabavom. Uvježbava se radom.

Kad djeca dođu u učionicu, izložena su ljudskim glasovima i primjerenim vizuelnim nadražajima što je suprotno od onoga kada su bombardovana grafičkim eksplozijama i posebnim efektima koje su navikli da gledaju na ekranima. Nakon sati provedenih u virtuelnoj stvarnosti, obrađivanje informacije u učionici postaje jako izazovno za djecu jer im se mozak navikao na veliku količinu nadražaja koje im daju video igrice. Nemogućnost obrade manjeg broja nadražaja učini djecu krhkima u akademskim izazovima.

Tehnologija nas takođe emocionalno isljučuje od naše djece i porodice. Mozak djece se najviše hrani roditeljevom emocionalnom dostupnošću. Nažalost, postupno lišimo djecu te hrane.

„Moj sin ne voli povrće.“ „Ona ne volid rano da ide na spavanje.“ „On ne voli da doručkuje.“ Ne voli igračke, ali dobra je na iPadu.“ Ne voli sam da se oblači.“ „Ona je prelijena da bi sama jela.“ Ovo čujem od roditelja cijelo vrijeme. Od kada nam djeca diktiraju kako ćemo ih odgajati? Kad bi bilo sve na njima, sve što bi radili je jeli makarone sa sirom i peciva s krem sirom, gledali bi televiziju, igrali se na svojim tabletima i nikad ne bi išli na spavanje.

Kakvo im dobro činimo dajući im ono što ŽELE kad znamo da to nije DOBRO za njih?

Bez pravilne ishrane i kvalitetnog sna, naša djeca dođu u školu razdražljiva, anksiozna i nepažljiva. Uz to, šaljemo im pogrešnu poruku. Oni nauče da mogu da rade i što žele i da ne moraju raditi što ne žele. Nedostaje koncept da nešto „treba da radei“. Da bismo ostvarili ciljeve u životu, treba da radimo ono što je potrebno, što ne mora uvijek biti ono što želimo da radimo. Na primjer, ako učenik želi da bude odličan đak, treba naporno da uči. Ako želi da bude uspješan fudbalr, treba da vježba svaki dan. Naša djeca jako dobro znaju što žele, ali im je teško raditi ono što treba da se radi da bi postigla taj cilj. To rezultira nedostižnim ciljevima i djeca postanu razočarana.

Vježbajte njihov mozak

Možete napraviti razliku u životu vašeg djeteta vježbajući njegov mozak kako bi dijete moglo uspješno da funkcioniše na društvenom, emocionalnom i akademskom nivou. Evo kako:

• Ne bojte se da postavite granice
  • Dijete treba granice kako bi odraslo sretno i zdravo!
  • Napravite vremenski raspored za obroke, spavanje i vrijeme za tehnologiju.
  • Razmišljajte o tome što je DOBRO za njih – ne o tome što ŽELE/NE ŽELE.
  • Zahvaliće vam zbog toga kasnije. Roditeljstvo je težak posao. Morate biti kreativni da ih natjerate da rade što je dobro za njih jer, većinu vremena, to je potpuna suprotnost od onoga što žele da rade.
  • Djeci je potreban doručak i kvalitetna hrana. Treba da provedu vrijeme napolje i da idu da spavaju u isto vrijeme kako bi sjutra došli u školu sposobni za učenje!
• Ograničite tehnologiju i povežite se emocionalno sa svojom djecom
  • Iznenadite ih cvijećem, nasmijte se, gilićite ih, stavite poruku punu ljubavi u njihov ruksak ili ispod jastuka, iznenadite ih ručkom napolju radnim danom, plešite zajedno, puzite zajedno, tucite se jastucima.
  • Imajte zajedničke obroke, večeri igranja društvenih igara, vozite biciklo, šetajte naveče sa svjetiljkom.
• Vježbajte odlaganje zadovoljenja njihovih potreba
  • Pustite ih da čekaju!!! U redu je imati „Dosadno mi je.“ vrijeme – ovo je prvi korak do kreativnosti.
  • Postupno povećavajte vrijeme između „Trebam“ i „Dobijam“.
  • Izbjegavajte korištenje tehnologije u automobilima i restoranima, a umjesto toga ih učite da čekaju pričanjem i igranjem igara.
  • Ograničite stalno grickanje.
• Naučite svoju djecu da obavljaju poslove od malena kao da je to podloga za “sposobnost rada“ u budućnosti
  • Slaganje veša, pospremanje igračaka, spremanje odjeće, slaganje namirnica, postavljanje stola, pravljenje ručka, vađenje hrane iz kutije za užinu, slaganje kreveta.
  • Budite kreativni. Od početka to učinite podsticajnim i zabavnim tako da njihov mozak to povezuje s nečim pozitivnim.
• Učite ih socijalnim vještinama
  • Učite ih da slušaju druge, dijele, gube/pobjeđuju, prave kompromise, daju komplimente drugima, govore „ molim te“ i „ hvala“.

Djeca se mijenjaju onoga trenutka kad roditelji promijene svoj pogled na odgajanje. Pomozite svojoj djeci da uspiju u životu vježbajući i ojačavajući njihov mozak što ranije!

Izvor: Harfa