PIŠE: Zoran Milivojević, psiholog

Koji je najbolji način za vaspitavanje djece? Svaki roditelj, pa čak i onaj koji to nije, ima neki svoj odgovor na ovo pitanje. Umjesto da govorimo o jednom modelu vaspitanja, predstavićemo tri koja danas koegzistiraju. Riječ je o našoj interpretaciji tri modela koje je daleke 1966. godine definisala kod nas malo poznata Dijana Baumrind: autoritarno, permisivno i autoritativno.

Naša pojednostavljena analiza polazi od definisanja dvije osnovne stvari potrebne djeci da izrastu u osobe sa pozitivnom slikom o sebi i pozitivnim odnosom prema sebi, ali i samodisciplinom koja ih čini sposobnim, odgovornim i socijalizovanim ličnostima. Te dvije osnovne stvari koje roditelj treba da pruži djetetu su ljubav i disciplina.

Kada roditelji djetetu pokazuju ljubav, oni mu poručuju da im je emocionalno važno, vrijedno ljudsko biće. Ono tako izgrađuje osjećanje lične vrijednosti i pozitivnu sliku o sebi. Bivajući voljeno i prihvaćeno od roditelja, dijete prihvata samo sebe, razvija osjećanja ljubavi prema sebi, samopoštovanja i vjerovanja u sopstvene sposobnosti.

Navike štede energiju

Za razliku od pokazivanja ljubavi, disciplinovanje podrazumijeva konflikti između roditelja i djeteta, i ono se može svesti na roditeljske zahtjeve tipa „Ne smiješ!” i „Moraš!”, i na uvođenje negativne posledice (kazne) kada dijete odbija da posluša roditeljski zahtijev.

Disciplinujući dijete, roditelji čine dve veoma važne stvari. S jedne strane ga sa „Ne smiješ!” uče razlici između dopuštenog i nedopuštenog ponašanja, uče ga da obuzda svoje želje i impulse i da ih održava unutar dozvoljenog okvira ponašanja. S druge strane sa „Moraš!” ga uče da radi one korisne stvari koje su djetetu neprijatne i koje ono zbog toga odbija da čini. Na taj način pomažu detetu da razvije različite navike, od higijenskih, preko održavanja reda, sve do učenja i drugih radnih navika. Dijete koje je steklo naviku da nešto čini više ne osjeća otpor prema toj aktivnosti, tako da navike štede djetetovu energiju.

Disciplinovanje se odvija kroz neizbežan konflikt između djeteta, kojim upravlja njegova biologija, to jest „princip prijatnosti”, i roditelja koji zastupa ljudsko društvo u želji da socijalizuje dijete i nametne „princip realnosti”. Ovaj konflikt je nemoguće izbjeći, a ukoliko roditelj želi da njegovo dijete bude socijalizovano on mora prevladati u ovom konfliktu. Tada se dijete podredi roditelju, pri čemu treba naglasiti da je u riječi „podređivanje” koren riječ „red”.

U prvim fazama podređenosti nemoguće je izbjeći jedan kraći period u kojem dijete pogrešno misli da ga roditelj koji ga podređuje ne voli.

Tri modela

Kada posmatramo izražavanje ljubavi i disciplinovanje, vidimo u prvom, autoritarnom modelu formulu: disciplinovanje bez pokazivanja ljubavi. Dijete koje nije sigurno u roditeljsku ljubav se jako trudi da im udovolji kako bi dobilo dokaz njihove ljubavi. Kako dijete internalizuje roditelja koji ovako uslovljava, a rijetko pokazuje ljubav, i koji nikad nije zadovoljan, ono preuzima isti taj stav kao odnos prema sebi. Rezultat su pretjerano socijalizovane osobe iz čije samodiscipline proizlazi visoka produktivnost, ali koje nemaju stabilnu pozitivnu sliku o sebi.

Drugi, permisivni ili popustljivi model vaspitanja je nastao kao reakcija na autoritarni, a njegova formula je ljubav bez disciplinovanja. Roditelji neprestano pokazuju ljubav dijetetu, vjerujući da je ona dovoljna. Pokušaji disciplinovanja su neuspješni jer se roditelj u konfliktnim situacijama povlači iz straha da ne traumatizuje dijete i popušta djetetu. Rezultat ovog modala su ličnosti sa nerealno pozitivnom slikom o sebi, ali bez razvijenih sposobnosti i uspjeha koji bi opravdali ovakvu sliku.

Formula trećeg, autoritativnog ili optimalnog vaspitanja jeste ljubav plus disciplina. Ovako odgojena djeca imaju pozitivnu sliku o sebi, ali i razvijenu samodisciplinu koja će im pomoći da u životu izgrade svoje sreću. Pored toga oni nauče da konflikt nije negacija ljubavi, što je veoma važno za njihovo buduće mentalno zdravlje.