U posljednjih mjesec dana nekoliko tinejdžera udaljilo se od kuće nakon čega su zabrinuti roditelji prijavili njihov nestanak, a zbog broja slučajeva, stvorila se određena doza panike u društvu. U policiji kažu da nema mjesta ovakvom scenariju, i da su posrijedi loši porodični odnosi, a nikako ugrožena bezbjednost maloljetnika.

“U Crnoj Gori se nije pojavio neko ko otima djecu, a takav utisak se stvara. Roditelji često ne ispričaju sve, a važno je naglasiti da smo svu djecu u kratkom roku pronašli i vratili kućama. Uglavnom su se udaljivali iz privatnih razloga: neko od njih zbog svađe sa roditeljima, neko zbog ljubavnih susreta ili tinejdžerskih problema, ali niko od te djece nije povrijeđen. Dešavalo se i da se djeca sama vrate, a da roditelj to ne prijavi policiji iako je zatražio prethodno pomoć. Zbog takvih stvari sve više ovakvih slučajeva predaje se Centru za socijalni rad i protiv pojedinih roditelja biće pokrenuta prijava zbog zanemarivanja djeteta”, nezvanično je rečenu FOS-u iz Uprave policije.

PsihološkinjaRadmila Stupar Đurišić napominje da kada dođe do samovoljnog napuštanja doma od strane djeteta roditelj ima obavezu i dužnost da taj odlazak prijavi nadležnim organima. Ukoliko su odnosi u okviru porodice toliko nazadovali da je dijete otišlo nema nijednog razloga zašto bi roditelj i dalje bio smatran za podobnim da samostalno rješava nastale nesuglasice, smatra ona.

“Uglavnom je posrijedi nerazumijevanje roditelja za neke želje i potrebe djeteta. Nekada su te dječije potrebe i želje nerealne, socijalno neprihvatljive i nijesu u skladu sa porodičnom dinamikom, mogućnostima ili pravilima. Ponekad se desi da su roditelji ti koji ne razumiju da je njihovo dijete drugačija ličnost od njih i da ima svoje želje koje su drugačije od onoga što oni smatraju da treba da želi i da mu budu ciljevi, a zbog  neadekvatne komunikacije ne uspijevaju da uspostave odnos povjerenja i time očuvaju jaku emotivnu vezu ljubavi koja je karakteristična za porodične odnose, te se oni pretvaraju u svoju suprotnost.  Dijete zbog specifičnosti uzrasta i nemanja životnog iskustva ne razumije zašto nešto ne može ili ne smije i odlučuje se za bijeg iz sredine koju smatra u tom momentu neprijateljskom”, pojasnila je psihološkinja.

Dodaje i da ukoliko se problem i nesuglasice ne riješe dijete zauvijek ostaje u neprijateljskom odnosu sa roditeljima što je temelj za neprihvatanje i kasnijih odnosa i relacija sa ljudima koje će sretati u životu.

“Greška je misliti da dijete i roditelj trebaju imati isto mišljenje i stavove o svemu da bi porodični odnos bio funkcionalan. Potpuno je prirodno da postoje različita mišljenja a kvalitetnom komunikacijom učimo da prihvatamo te različitosti i da se na njih adaptiramo”, ističe Stupar-Đurišić.

Preporučuje da ukoliko su dječija mišljenja u suprotnosti sa onim što je socijalno prihvatljivo ili bezbjedno za njega, a roditelj nije u stanju da razuvjeri dijete i jasno mu ukaže na štetnost njegovog razmišljanja tada je roditelj dužan da u porodičnu komunikaciju uključi stručno lice koje će pomoći porodici da uspostavi pozitivno funkcionalnu dinamiku”, navodi ona.

Govoreći o stručnoj pomoći, psihološkinja ističe da roditelji nažalost nemaju svijest da se treba da se obrate psihologu za pomoć.

“Čak naprotiv. Velika većina roditelja je veoma voljna da se savjetuje i rado prihvata savjete, pogotovo kada njihova primjena vrati harmonične odnose unutar porodice. Ono što je još najveći problem je javno govorenje o tome da su potražili savjet ili uključili nekoga da im pomogne. Moj utisak je da nemaju stid od psihologa nego sramotu da priznaju da nijesu bili “dobri” roditelji””, zaključila je ona.