Brak se nerijetko zna pretvoriti u mučnu i konfliktnu zajednicu u kojoj vladaju napeti odnosi, pa se često vode rasprave o tome je li bolje rješenje za djecu ostati u neskladnom braku ili razvesti se. Kakvu god odluku donijeli, roditelji moraju biti svjesni toga da su mnoga istraživanja pokazala i da će nesređeni porodični odnosi ostaviti traga i na djeci.

Psihološkinja Gordana Buljan Flander kaže kako je razvod jako stresno iskustvo koje pogađa svu djecu i mlade, nezavisno od uzrasta, pola i ostalih karakteristikama.

“Prva istraživanja koja su pokušavala utvrditi efekte razvoda roditelja na djecu, otkrila je da djeca rastavljenih roditelja imaju lošiji akademski uspjeh, više socioemocionalnih teškoća, više problema u ponašanju, lošiju perspektivu interpersonalnih i partnerskih odnosa u budućnosti i tako dalje. Nalaze se i transgeneracijski efekti razvoda, što znači da se prenošenjem nekih negativnih obrazaca u porodici  roditelja koji se dogodi danas može odražavati na djecu koja još nisu rođena. Tada se nameće logično pitanje – treba li ostati u lošem braku zbog djece?”, objašnjava ona.

Klinička praksa, suprotno prvobitnim tumačenjima naučnih nalaza, dodaje Buljan Flander, pokazuje da je za djecu bolji “zdrav razvod” nego “loš brak” roditelja pa su se istraživači usmjerili na detaljnije analize.

Nepravedno je djetetu dati do znanja da se ostaje u nesretnom braku zbog njega

“Istraživači su se zapitali – što je to što šteti djeci u razvodu braka roditelja: razvod sam po sebi ili neki njegov specifični element? Danas znamo da djeci i mladima razvod roditelja teško pada, ali da se na njega mogu uspješno prilagoditi, kao i na bilo koju drugu značajnu promjenu u životu, poput preseljenja u drugi grad. Konflikt između roditelja ono je što zapravo šteti djeci i što im onemogućava zdravo prilagođavanje. Vrlo je nepravedno djetetu dati do znanja, verbalno ili neverbalno, da se ostaje u nesretnom braku zbog njega. Dijete se tada osjeća krivim i odgovornim za patnju roditelja, što je prevelika težina tereta na njegovim leđima’, smatra ona.

Kada roditelji kažu djetetu da se rastaju, objašnjava, mogu očekivati razne reakcije, poput ljutnje, tuge, neprihvaćanja, okrivljavanja (sebe, jednog ili oba roditelja), žudnje da pomiri roditelje, srama, straha zbog budućnosti i tako dalje.

Kako djeca reaguju na razvod

“Mogu se očekivati i privremene promjene ponašanja, na primjer neka djeca se povlače u sebe, neka se ponašaju više agresivno nego ranije, neka djeca se ponašaju regresivno: kao da su mlađa nego što jesu, pa mogu na primjer opet početi sisati palac, mokriti u krevet i slično. Uz adekvatnu podršku roditelja većina djece uspije se prilagoditi i vratiti na normalni nivo funkcionisanja u kratkom vremenu. Adekvatna podrška uključuje predstavljanje razvoda kao zajedničke odluke, zaštitu djeteta od detalja partnerskog odnosa, davanje strukture i predvidljivosti daljeg života i naglašavanje da ono nije krivo, da ga roditelji vole i uvijek će ga voljeti i biti tu za njega, oboje uključeni u njegov život i odrastanje. Osim što je ove poruke važno naglasiti riječima, još važnije ih je pokazivati svojim ponašanjem. Takođe, roditelji bi trebali djetetu dati vrijeme i prostor da slobodno izrazi kako se osjeća i da postavi pitanja koja god mu padnu na pamet”, poručila je Buljan Flander.

Djeca na različite načine proživljavaju razvod roditelja.

Neposredno nakon razvoda mnoga djeca su anksiozna kad se nalaze ‘između roditelja’, na primjer treba im neko vrijeme da se prilagode kad tek dođu mami od tate i tati od mame. Tada mogu biti povučena, razdražljiva, plačljiva. To ne znači nužno da se u domaćinstvu drugog roditelja događa nešto nepovoljno za dijete, već samo da se ono prilagođava.

“Važno je da roditelji u tom periodu komuniciraju umjesto da se međusobno okrivljuju za djetetovo stanje. Bilo bi poželjno da mama dolazi po dijete kad je kod tate, a tata da dolazi po dijete kad je ono kod mame, da se roditelji pritom pristojno pozdrave i razmijene nekoliko rečenica. Na taj način dijete se ne ‘odbacuje’, nego se ‘prihvata’, a komunikacijom roditelja smanjuje se anksioznost prelaženja od jednog do drugog”, kaže Buljan Flander.

Djeca moraju znati da nisu kriva za razvod roditelja

Ako roditelji nastavljaju s konfliktom koji je dugotrajan i intenzivan, velika je šansa da dijete razvije ozbiljne posljedice za mentalno zdravlje, upozorava psihološkinja.

‘Takva djeca nauče da “plešu” između roditelja, posebno zadovoljavati mamu, a posebno tatu, značajno se mijenjajući u zavisnosti od emocija roditelja. Vremenom ona zaboravljaju na svoje stvarne želje i potrebe, što je vrlo opasno, posebno kad ulaze u adolescenciju i prilagođavaju svoje ponašanje uticaju društva. Iako posljedice možda ne vidimo odmah, ne mora značiti da do njih neće doći, a kroz pubertet i mladost one su posebno uočljive“, dodaje ona.

Djeci se vrlo često prerano daju odgovornosti odraslih, na primjer, pravo na izbor hoće li ići kod roditelja s kojim ne žive za vikend ili ne zato što mama i tata ne razgovaraju ili zato što bi jedan od roditelja (ili oba) želio da se dijete prikloni na njegovu stranu. Na taj način ruši se autoritet, ne samo jednog roditelja, nego ukupni roditeljski autoritet i to dijete će u adolescenciji osjećati pravo da sebi samo određuje pravila ponašanja i da odlazi kod roditelja koji će ga pustiti da duže ostane vani.

“To dijete nije sretno. Da bi dijete bilo sretno i da bi njegova prava i potrebe bili ispunjeni, treba vodstvo kroz vaspitavanje i saradnju roditelja’, poručuje Buljan Flander.

SAVJETI ZA RODITELJE:

• Ne tražite od djece da prenose poruke drugom roditelju.
• Ne pitajte djecu o privatnom životu bivšeg partnera.
• Ne vrijeđajte bivšeg partnera pred djecom.
• Ne tražite od djece da odluče s kim će živjeti. To je odluka odraslih.
• Neka posjeti drugog roditelja ne zavise od njegovog plaćanja alimentacije.

Kako bi djeca što bezbolnije prošla traumu razvoda, bitno je da im se da do znanja kako nisu kriva za razvod roditelja.

Djeci koja dožive razvod roditelja Buljan Flander poručuje da, iako većina njih želi da se mama i tata pomire kao partneri, ona nisu kriva za njihov razvod i ne mogu ništa učiniti da bi ih pomirili kao muškarca i ženu.

“Međutim njihova potreba da su roditelji u dobrim roditeljskim odnosima, da se ne svađaju pred djetetom i ne stavljaju dijete u centar konflikta, prirodna je i treba se ispuniti. Ako ne nalaze način da se snađu u roditeljskom sukobu, djeci savjetujem da se obrate odrasloj osobi kojoj vjeruju i zatraže pomoć i podršku, na koje imaju pravo, a dužnost svih nas odraslih je da im ih pružimo”, kazala je ona.

Izvor: TPortal