Autor: Nikolina Milosavljević, psiholog
„Čula sam da jednu malu u odjeljenju gdje je moj Vuk (9 godina) maltretiraju djeca. Nazivali su je pogrdnim imenima na internetu. Kažu da dijete uopšte nije psihički dobro poslije toga. Bojim se da i Vuk ne bude žrtva tih nasilnika“, kazala je jedna zabrinuta mama.
Više puta mi se dogodilo da me roditelji pitaju kako da svoje dijete zaštite od vršnjačkog nasilja. Briga da baš njihovo dijete ne postane žrtva takve agresije je potpuno opravdana i tu ne postoji jednostavan odgovor, niti jednostavan savjet. Zašto? Zato što svako dijete (čak i ono „dobro“) može postati i počinilac nasilja, ali može postati i žrtva. Tako da pristup ovoj temi nije crno-bijeli, već mnogo kompleksniji nego što se čini.
Iako se stručnjaci slažu da postoje određeni faktori koji su rizik za to da dijete postane žrtva ili počinilac nasilja, ipak praksa pokazuje da svako dijete može da bude dio vršnjačkog nasilja sa bilo koje strane. Upravo zbog toga je važno da svaki roditelj zna na koji način treba unaprijed uticati na to da njegovo dijete ne bude ni žrtva, a ni nasilnik.
1# Vršnjačko nasilje u školi: njegovati nultu toleranciju na agresiju i disciplinovanje djeteta kroz batine, ćuškanje ili bilo koji drugi oblik fizičkog kažnjavanja.
Kada se djetetu postavljanju granice, to jeste najteži i najneprijatniji dio roditeljstva, ali postoji mnogo produktivnijih načina kako se to radi umjesto da se dijete fizički kažnjava. Čak se i „ćuška po guzi“ smatra fizičkim nasiljem i treba je u potpunosti izbaciti iz upotrebe, zato što time šaljemo poruku djetetu da „onaj koji je jači može da određuje pravila koja mora da se poštuju“. Ovakav, kažnjavajući stil roditeljstva dijete može da odvede na dvije strane: ili da dijete počne da dokazuje svoju dominaciju udarajući drugu djecu, ili da bude „laka meta“ djeci sa nasilnim ponašanjem zato što pokazuje strah ili osjećanje povrijeđenosti, osjećanja koja djeca sa nasilnim ponašanjem, zapravo, žele da vide kod žrtve.
2# Vršnjačko nasilje u školi: upoznati svoje dijete i njegov temperament.
Svako dijete se rađa sa određenim temperamentom. Ne postoji dobar ili loš temperament, postoji samo različit, drugačiji. Međutim, određena djeca se rađaju sa temperamentom koji je osjetljiviji i to mogu biti djeca koja lako uče strahove i lako se povlače u sebe kada se suoče sa nekom neprijatnom situacijom. Ukoliko roditelj ne poznaje temperament svog djeteta, može upasti u zamku nerazumijevanja i korišćenja vaspitnih mjera koje su neadekvatne za njegovo dijete što može dovesti do stvaranja nerazumijevanja na relaciji roditelj – dijete. Dijete u porodici gdje ne osjeća razumijevanje od strane svojih roditelja, stiče utisak da nema podršku i, ako i naiđe na agresiju u školi, zbog osjećanja stida možda neće ni da se otvori roditelju i ispriča šta ga muči. Takva djeca gube samopouzdanje i postaju „laka meta“ vršnjačkog nasilja.
3# Vršnjačko nasilje u školi: njegovati asertivnu komunikaciju, kao i vještine rješavanja problema i konflikta u porodici.
Na primjer, roditelji bi mogli jednom mjesečno da organizuju porodičan sastanak na kome bi se prodiskutovalo o tome kako će se voditi kućni poslovi kako bi porodica kao sistem funkcionisala (dakle, kroz ovo se uče timskom radu i saradnji). Takođe, ti porodični sastanci služe da se razgovara o određenim problemima (na primjer rivalstvo između braće i/ili sestara) koji se dešavaju u porodici i roditelji mogu kroz jedan konstruktivan pristup u rješavanju tih konflikata edukovati djecu kako samostalno rješavati konflikte. Djeca takav pozitivan pristup projektuju i u komunikaciji sa svojim vršnjacima i time smanjuju vjerovatnoću da postanu žrtve ili nasilnici.
4# Vršnjačko nasilje u školi: razgovarati sa svojim djetetom o školi i njegovom socijalnom životu.
Razgovori sa djetetom ne podrazumijevaju držanje lekcija („Nemoj da budeš seka Persa i da cmizriš“, „Svuda ima nasilnika“ ili „Ma sve će to proći“), već postavljanja otvorenih i radoznalih pitanja koja podstiču razgovor i diskusiju o agresiji uopšte i koliko je ona korisna, kao i istraživanje da li je dijete iskusilo neki problem u komunikaciji sa svojim vršnjacima.
Pitanja koja roditelji mogu da postave djetetu: 1. Kako se osećaš kada vidiš da neko dijete drugovi odbaciju? 2. Na koji način razmišljaš kada to vidiš? 3. Da li se tebi dogodilo da te je neko odbacio? 4. Šta je ta osoba uradila? 5. Da li se dogodilo da te neko udari? 6. Da li si ti nekada nekog udario? 7. Kako se se ti osećao? 8. Šta ti je prolazilo kroz glavu kada se to dogodilo? Koliko ti je to koristilo? 9. Šta misliš da je dobro uraditi u toj situaciji drugačije i da bude korisno?
5# Vršnjačko nasilje u školi: posticati i motivisati dijete da se uključuje u određene školske grupne aktivnosti koje će mu pomoći da razvija socijalne vještine i stvara krug dobrih prijatelja (sport, školske sekcije, određene društveno-korisne aktivnosti koje za cilj imaju smanjenje vršnjačkog nasilja i sl).
Kada dijete oko sebe ima svoje prijatelje koji vole da provode vrijeme sa njim, ne samo da uči vrijedne socijalne vještine, već osjeća da je prihvaćen u društvu u kome se nalazi, što pozitivno utiče na razvoj samopouzdanja. Kada dijete oseća samopouzdanje, u situacijama konflikta češće će koristiti asertivnu komunikaciju kako bi zaštitio svoje potrebe i verbalno se odbranio od onih koji to rade na agresivan način. Drugim riječima, poštovaće sebe, svoja prava i potrebe, i neće dozvoliti da se neko prema njemu ponaša sa nepoštovanjem. Isto tako neće narušavati i kršiti prava i potrebe drugih učenika u školi.
6# Vršnjačko nasilje u školi: kontrolisati korišćenje televizije, interneta, video igrica i telefona.
Ovo je se odnosi i na kvalitet programa koje dijete prati, kao i na to koliko vremenski provodi uz medije. Istraživanja su pokazala da gledanje agresivnih sadržaja u medijima povećava vjerovatnoću za pojavu kratkotrajne agresivnosti kod djece. Međutim, ta vjerovatnoća se povećava kod onih koji po prirodi imaju veću dozu agresivnosti. Takođe, ako dijete 3 do 4 sata dnevno gleda needukativne programe u medijima, do kraja osnovne škole može vidjeti preko 8000 scena nasilja. Na taj način se stvara veća tolerancija na nasilje, a smanjuje se empatija prema onima koji nasilje preživljavaju. Ovdje je, zapravo, najveći problem taj što djeca sjede sama ispred televizija, ili na internetu i gube mogućnost da sa roditeljima razmijene mišljenje i osjećanja o onome šta su vidjeli. To povećava šansu da dijete stane na onu nasilnu stranu vršnjačkog nasilja ili da ne reaguje kada vidi nasilje u školi.
7# Vršnjačko nasilje u školi: sarađivati sa učiteljima, nastavnicima i profesorima.
Oni mogu davati važne informacije o ponašanju djeteta, i eventualno, o promjenama u ponašanju djeteta koje mogu biti znak da je dijete žrtva vršnjačkog nasilja ili osoba koja se ponaša nasilno. Na taj način se podstiče pravovremena reakcija da ne dođe do ozbiljnijih problema.
