PIŠU: Logopedi Avramović
Komunikacija je čin razmjene koji se odvija između dvoje ljudi. Komunikacija može biti verbalna ili neverbalna ali učešće drugog i potreba za drugim je neophodan preduslov. Jedan od osnovnih elemenata komunikacije je zajednička pažnja. Zajednička pažnja podrazumijeva potrebu da se drugi zanima za isto što i ja.
Na uzrastu od 6-7 mjeseci djeca počinju da prave zajedničku pažnju. To se ogleda u tome da prate predmet kojim roditelj manipuliše ili da žele da pokažu roditeljima ono čime se oni zanimaju. Kada gledamo snimak interakcije djeteta i roditelja i zaustavljamo snimak na par sekundi dobijamo niz slika na kojima su oči djeteta i roditelja uvijek na istoj tački. Nekada će gledati jedno u drugo, nekada u predmet, nekada u istom pravcu ali će nam se uvijek činiti kao da su im oči vezane istim koncem koji ih zajedno pokreće. Ovo je siguran znak dobre zajedničke pažnje. Ako se razvoj odvija uredno zajednička pažnja se razvija spontano. Kada je komunikativni obrazac narušen, zajednička pažnja će se razvijati otežano ili će početi da se razgrađuje. Ona počinje sa razvojem oko sedmog mjeseca i uvijek ostaje prisutna. Ni na jednom stadijumu razvoja nije dozvoljeno njeno odsustvo.
U praksi se često srijećemo sa djecom koja imaju teškoće u razvoju govora. Vrlo često kod ove djece zajednička pažnja bude narušena. To se ogleda u njihovoj potrebi da ne uključuju drugog u igru. Nekada uključuju roditelje u igru ali ne kao saigrača već kao nastavak sebe. Potreban im je roditelj da uradi ono što sami ne mogu ali bez adekvatnog kontakta. Kada bismo gledali snimak ove situacije i zaustavljali na par sekundi vidjeli bismo slike na kojima dijete gleda u predmet svog interesovanja. Nema pogleda u oči roditelja. Ova djeca ne prate reakciju roditelja već isključivo idu za svojom željom. To su znaci narušenog komunikativnog obrasca.
Nedavno nam je jedan tata rekao: ,, Našoj ćerki možeš dati bilo kakvu igračku ali njoj ona sama neće biti dovoljna. Ona stalno traži da je mi pogledamo, da nam nešto pokaže, da i nas uključi u igru. “ Mi smo bile srećne i objasnile da je upravo to znak adekvatne zajedničke pažnje. Djeca se ogledaju u reakcijama roditelja. Oni gledajući u roditelja traže znake odobravanja ili zabrane. Na osnovu naših rakcija oni uče da li je nešto dobro ili loše, dozvoljeno ili nedozvoljeno, bezbjedno ili opasno itd.
Zapamtite: Dijete je socijalno biće i potreba za učećešćem drugih je neophodna. Zajednička pažnja je znak dobre interakcije. Potražite savjet logopeda koji se bavi stimulacijom ranog razvoja ako primijetite da vaše dijete ne uspostavlja zajedničku pažnju spontano i sa lakoćom.
