Nenadani pozivi iz škole roditeljima često donose vijest koja izaziva zabrinutost. Na primjer, roditelji mogu primiti poziv u kojem razredni djeteta objašnjava da se dijete nije pojavilo u školi ili da je došlo do sukoba s drugim djetetom. Saznanje da je vaše dijete izazvalo taj sukob, odnosno da je bilo agresivno prema vršnjaku, u roditelju može pobuditi čitav niz osjećanja – od početne nevjerice i nelagode zbog postupaka djeteta pa sve do ljutnje. Roditelj može biti iznenađen jer se takva ponašanja uopšte ne uklapaju u sliku koju imaju o svom djetetu i ponekad čak usmjeriti svoju ljutnju na učitelja jer okrivljava njegovo dijete za nešto što ono nije moglo učiniti.

Neki roditelji mogu osjetiti razočaranje u svoje dijete, a ponekad i u sebe, sumnjajući u ispravnost svojih roditeljskih postupaka koji su doveli do toga. Djetetovo ponašanje u školi ne mora uvijek biti u skladu s ponašanjima koja mi poznajemo kod kuće. Razlike u postavljenim granicama, nemogućnost školskog osoblja da u svakom trenutku bude prisutno i vršnjački pritisak samo su neki od razloga. S odrastanjem u životu djeteta vršnjaci postaju sve važniji, a s time imaju i sve veću mogućnost uticaja. Kao roditelji i dalje smo prisutni u djetetovom životu i nezamjenjivi u svojoj ulozi, ali nismo više u mogućnosti usmjeravati postupke djeteta u mjeri u kojoj smo to mogli kada su još bili baš mali. Roditelji koji su možda kod djeteta kod kuće i sami primijetili sklonost agresivnijem rješavanju svađa s bratom ili sestrom, poteškoće s kontrolisanjem ljutnje ili poteškoće s prihvatanjem postavljenih granica, mogu biti manje iznenađeni vijestima, ali i dalje vrlo ljuti zbog postupaka svog djeteta.

Prihvatiti da se naše dijete ponaša nasilno nije uvijek lako, ali osvještavanjem činjenice da djetetovo ponašanje prelazi određene granice pruža nam se prilika da to promijenimo. Preduzimanjem određenih koraka nasilno se ponašanje može zaustaviti, a roditelji kroz svoju ulogu zaista mogu učiniti mnogo.

Po saznanju da je vaše dijete svojim ponašanjem povrijedilo vršnjaka možda ćete imati potrebu da se branite, imajući osjećaj da ste vi i vaše dijete na jednoj, a drugo dijete, njegovi roditelji, razredni i stručni saradnik na suprotnoj strani. Ali, svi vi zapravo imate zajednički cilj – zaustaviti nasilje. Da bi taj cilj postigli, potrebno je pružanje podrške žrtvi, ali i pružanje pomoći vašem djetetu da usvoji primjerenije načine ponašanja. Zato je u takvim razgovorima važno uprkos mogućim tenzijama zadržati smirenost, ispitati što se dogodilo i usmjeriti se na rješavanje nastale situacije. Ponekad nije lako utvrditi kako je situacija tačno tekla već se moramo osloniti na priče dvoje ili više djece koje su često oprečne. Čak i kad su odrasle osobe bile prisutne u konfliktnoj situaciji, moguće je da im je promaklo određeno neverbalno ponašanje jednog djeteta koje je podstaklo situaciju i da je njihovo tumačenje nepotpuno. Zato je detaljno analiziranje svakog postupka i izrečene riječi često kontraproduktivno, pokušajte se usmjeriti na širu sliku. Iako može biti teško prihvatiti da je naše dijete to koje sistemski usmjerava svoju agresiju prema drugim učenicima, osvještavanje i činjenice je ono što mu može donijeti najviše koristi jer se time naša energija umjesto na ignorisanje problema prebacivanjem krivice na druge uključene strane počinje usmjeravati na potragu za mogućim rješenjima, koja će dugoročno koristiti našem djetetu.

U razgovoru s djetetom pokušajte ostati smireni, ali jasno izrazite da nećete tolerisati takva ponašanja. Čak i ako je dijete reagovalo na tuđu provokaciju, pojasnite mu da nasilje ne rješava probleme i ponudite druge mogućnosti kako se suočiti s tim problemom. Postavite jasna očekivanja i granice, odredite posljedice koje slijede neprimjereno ponašanje i budite dosljedni u njihovom provođenju. Postavljene granice moraju biti jasne, konkretne i dobro definisane i trebaju uvažavati potrebe drugih, ali i potrebe djeteta. Pojasnite djetetu kakve je posljedice imalo njegovo ponašanje za drugu osobu i pokušajte ga podstaći da zamisli kako se osjeća osoba prema kojoj se neko ponaša na način na koji se ono ponašalo prema drugom djetetu.

Što kada saznate da je vaše dijete počinitelj nasilja:

• Razgovarajte s djetetom o tome što se dogodilo.
• Pokušajte ostati smireni i bez ljutnje saslušati način na koji ono vidi situaciju.
• U razgovoru i odnosu s djetetom izuzetno je važno povjerenje koje se mora graditi postupno, uz veliko međusobno poštovanje i razumijevanje. Ako u odnosu ili razgovoru s djetetom osjetite nepovjerenje ili sumnjate u njegovu iskrenost, važno je bez optuživanja i pretpostavljanja podijeliti svoje sumnje s djetetom i zamoliti ga da vam pojasni.
• Pitajte dijete kako se osjećalo prije nego što se počelo ponašati prema drugom djetetu na agresivan način, može li to pojasniti ili kako se osjećalo nakon činjenja nasilja.
• Pokušajte razumjeti što se zapravo nalazi iza djetetovog ponašanja jer što bolje razumijemo djetetovo ponašanje, lakše nam je prepoznati na što se usmjeriti u rješavanju problema.

Kao što smo ranije naveli, djeca koja se ponašaju nasilno prema svojim vršnjacima to mogu činiti iz brojnih razloga. Možda ne poznaju bolje načine komunikacije sa svojim vršnjacima, sami su doživjeli ili doživljavaju nasilje, napeti su zbog različitih izvora stresa, priklanjaju se ponašanjima vršnjaka da bi se uklopili ili pak oponašaju stariju braću i sestre, roditelje ili druge značajne osobe u svojoj okolini i slično. Da bismo znali kako pristupiti rješavanju problema, važno je pokušati saznati što je u pozadini nasilnog ponašanja i to u razgovoru sa samim djetetom, ali i školskim pedagogom, psihologom ili defektologom. Potražite mišljenje i savjet djetetovog razrednog ili stručnog saradnika. Kako oni vide situaciju? Što vide kao pozadinu djetetovog ponašanja? Kako kroz saradnju vas kao roditelja i škole možete nastojati promijeniti djetetovo ponašanje? U nastavku ćemo iznijeti samo neke od mogućnosti koje se mogu kriti iza ponašanja djeteta koje vrši nasilje i načina na koje se kao roditelji možemo suočiti s njima.

Neprimjereno ponašanje prema drugima može biti posljedica nedovoljno razvijenih socijalnih vještina djeteta. Mnogi roditelji već od rane dobi uče djecu da budu ljubazna prema drugima, da ih pokušaju razumjeti i da budu spremni pružiti im pomoć kada je to potrebno. Budući da se radi o vještinama, za njihovo su razvijanje potrebne prilike u kojima će ih dijete moći uvježbavati u uslovima u kojima se osjeća sigurno i ugodno. Zato je često uz sam razgovor dobro osmisliti različite situacije u kojima će ih djeca moći usvajati. Na primjer, roditelji mogu organizovati rođendanske proslave s djecom s kojima se dijete osjeća ugodno, uključiti dijete u vanškolske aktivnosti kroz koje će razvijati svoje vještine komuniciranja s drugima, kao i samopouzdanje i osjećaj sigurnosti. Ono što takođe možete učiniti je s djetetom odglumiti određene svakodnevne situacije s vršnjacima. Pohvalite dijete kada u svakodnevnim situacijama primijeni naučene vještine.

2. Ako vaše dijete ima poteškoća s kontrolisanjem ljutnje ili sukobe rješava okretanjem agresiji, ponudite mu alternativne načine rješavanja problema osim agresije. To možete učiniti kroz razgovor ili tako da zajedno s njim odglumite određenu situaciju. Podstaknite ga da isproba različite uloge te mu svojim primjerom ponudite neke druge načine rješavanja problema osim agresije. Kroz razgovor ili igru uloga podstičete i empatiju djeteta, što je vrlo važno jer mnoga djeca koja čine vršnjačko nasilje ne razumiju kako se žrtve osjećaju i koliko im zastrašivanje šteti.

Neka djeca postaju nasilnicima zbog želje da se uklope u društvo ili jer se boje da u suprotnom slučaju i sami ne postanu žrtve. Porazgovarajte s djetetom o tome, izrazite da ga razumijete, ali mu objasnite da se nasilje treba zaustaviti i s njim porazgovarajte o drugim mogućnostima kako se može suočiti s time.

3. Na umu treba imati i da su roditelji i drugi članovi porodice važni uzori koje djeca opažaju i po kojima oblikuju sopstveno ponašanje. Zato je jako dobro svojim ponašanjem djetetu pokazati kako se nositi s ljutnjom, kako rješavati sukobe mišljenja, kako navesti nekoga da nas razumije i postići kompromis bez agresije i zastrašivanja. Ako se u svojoj okolini dijete susreće s agresijom, biće sklono usvajanju takvih ponašanja. Obratite pažnju na način na koji vaspitavate dijete. Fizičko kažnjavanje uči dijete da je agresija primjeren način rješavanja problema. Ako je to do sada bila metoda u kojoj je neki od članova porodice pribjegavao pri postavljanju granica, upoznajte ga s drugim načinima.

Ako osjetite da vam je potrebna pomoć u nošenju s djetetovim nasilnim ponašanjem, budite spremni potražiti pomoć stručnjaka i na taj način spriječiti dalje obrazovne, socijalne, emocionalne, a ponekada i zakonske poteškoće. Stručnjaci kao što su psiholozi, psihijatri, socijalni radnici, socijalni pedagozi i drugi mogu vam biti velika podrška u prevladavanju izazova s kojim je vaše dijete, a time i vi, suočeno. Pomoć stručnjaka dostupna vam je u vidu stručnih saradnika u školi te stručnih saradnika u državnim ustanovama,  privatnim praksama ili savjetovalištima (u kojima često postoji mogućnost besplatnog psihološkog savjetovanja).

I za kraj, roditelji, ne zaboravite – upravo vi imate jednu od najvažnijih uloga u smanjivanju nasilja u školama, odgajajući svoju djecu u sigurnim domovima s puno ljubavi i razumijevanja. Ljubav, pažnja, roditeljska prisutnost u dječjem životu, postavljanje granica i zaštita od nasilja u djetetovoj okolini, ali i na TV-u činioci su koji zasigurno mogu dovesti do pozitivne promjene u djetetovom životu.

Izvor: hrabritelefon.hr