PIŠE: Dragana Aleksić

Burno reagujete kada dijete neće da (po)jede ono što ste mu dali? Ne možete da prihvatite da neće da spava samo u svojoj sobi ili krevetu?Izludite kada vidite da neće da dijeli svoje stvari sa drugima?

Uznemiri vas kada dijete otvoreno pokazuje svoju volju i uporno je u tome što hoće? Smeta vam što se dijete nekada inati, raspravlja, ljuti, što odbija da pere zube, što se sporo sprema ili što plače, „kenjka“ za svaku sitnicu?

A još više vam smeta to što ste svjesni da je sve ovo sasvim očekivano i normalno za dijete, ali ne možete da zaustavite sebe da ne reagujete i da se ne osjećate tako.

Naravno da ćemo tokom roditeljstva imati čitav spektar emocija i reakcija na određena dječja ponašanja, da ćemo nekada reagovati burno kada osjetimo strah ili nas preplavi ljutnja ili ćemo ostati zatečeni pred osjećajem tuge… – kada je dijete u neposrednoj fizičkoj opasnosti ili se razboljelo, kada primijetimo da mu je nanijeta nepravda ili kada se prvi put odvajamo od njega.

Tema ovog teksta su emotivna stanja i reakcije koje nam se ponavljaju uvijek u istim situacijama, a prenaglašene su u odnosu na značaj same situacije. Najčešće su to teme vezane za hranjenje djeteta, spavanje, burno ispoljavanje emocija – posebno bijesa,  otpor djeteta i odbijanje saradnje, ali i stid i povučenost djeteta.

Nekim roditeljima je nepodnošljivo kada dijete neće da jede, da spava, kada ima izlive bijesa ili kada im se suprotstavlja. U njima se tada pokreću emocije koje ih preplavljuju i onda su zapravo fokusirani na sebe, na to što oni osjećaju, a ne na razloge dječjeg ponašanja. Ove intenzivne nelagodne emocije ih ometaju da sagledaju situaciju objektivno i da je ne doživljavaju lično.

Roditelji koji se suočavaju sa ovim situacijama, tačnije koje doživljavaju na ovaj način, lako mogu da „upadnu u zamku“ da dijete identifikuju sa njegovim ponašanjem, i da govore – Ma, on je problematičan sa hranom. Sa njim je uvijek sve teško. Nije tip djeteta koje sluša. Tipičan kontraš, sve mora suprotno kod njega!

I tako dijete dobije etiketu na svoju ličnost, a zapravo je cijela problematika upravo u roditelju i nekim nerazriješenim/blokiranim emocijama, obrascima ponašanja, uvjerenjima iz njegovog djetinjstva.

Šta sve ovo znači u praksi?

Kao profesionalni kouč u toku individualnog rada često otkrijem da se, iza toga kako se roditelj osjeća i ponaša u nekoj za njega problematičnoj situaciji sa djetetom, krije nešto od ovoga:

1. zablokirana (neprocesirana, neprerađena) emocija;
2. negativno uvjerenje o sebi;
3. podsvjesni obrazac ponašanja naučen u djetinjstvu.

Na primjer, ako je u porodici bilo neprihvatljivo (ili možda „zabranjeno“), da dijete iskazuje svoju volju ili pokazuje svoje emocije (ljutnju, strah, bijes, stid…), ono je vremenom moralo da nauči kako da sputava svoje potrebe za iskazivanjem toga šta misli i šta osjeća. Roditelji bi tada mislili da su ga naučili redu, a u stvari je dijete naučilo da svijet oko njega baš i nije prijateljski nastrojen i da je mnogo „bezbolnije“ da sve što misli i osjeća zadrži u sebi. Kada kažem bezbolnije, to u glavici jednog djeteta prevedeno na jezik odraslih, može da zvuči, na primjer, ovako – Lakše ću podnijeti razočarenje što nemam sa kim da podijelim svoje misli i osjećanja, nego da se mama i tata ljute na mene i tjeraju me u sobu. Kada sam u sobi sam, osjećam se odbačeno, a to je za mene mnogo teže nego da jednostavno ne govorim to što mislim i ne pokazujem to što osjećam.

Osoba koja odraste sa ovim obrascem ponašanja, potisnutim emocijama i/ili podsvjesnim uvjerenjem – Ako pokazujem da sam ljut/bijesan to znači da ne valjam (nisam dovoljno dobar, nisam prihvaćen, voljen…) – duboko vjeruje da je iskazivanje emocija i svoje volje nešto nedopustivo, nešto što ne treba da se dešava i svakako nešto što dijete ne treba da radi.

Ovi unutrašnji obrasci su nekada toliko jaki da, kada se osoba suoči sa takvim ponašanjem djeteta, izgubi kontrolu nad sobom i odreaguje na neadekvatan način zbog kojeg poslije često ima osjećaj krivice.

Sada dolazimo do ključnog pitanja, a to je:

Zašto je tako teško zaustaviti ovakve reakcije i zašto nas neka ponašanja naše djece toliko „pogađaju“?

Najjednostavnije rečeno – zato što su ta djetetova ponašanja zapravo okidači (trigeri, pokretači) za NAŠE emocije (stanja i/ili uvjerenja iz djetinjstva), koje su ostale blokirane (neprocesirane, neprerađene) u našem podsvjesnom dijelu bića.

Kako se to manifestuje?

Kada se osoba suoči sa nekom situacijom koja je „podsjeti“ na sličan ili isti scenario iz njenog djetinjstva, ta situacija postaje OKIDAČ koji pokrene sve te neprerađene emocije (ili stanja i uvjerenja), koje su se tada stvorile – strah, bijes, ljutnja, stid, tuga, bespomoćnost…

Zanimljivo je i to da, iako je sada u odraslom dobu, osoba intenzitet ovih emocija osjeća snažno kao da je i dalje dijete. Razlog za to je što se te emocije u našoj podsvijesti „sačuvaju“ u onom uzrastu kada smo ih doživjeli.

Tako će, na primjer, tata kod kojeg su potisnuti bes i ljutnja u 4. godini života, kada se suoči sa situacijom koja je za njega okidač (kada dijete npr. odbija da jede), osjetiti emociju bijesa intenzivno kao da je i dalje četvorogodišnjak. Upravo zbog navale toliko snažne emocije on će se kao odrasla osoba osjetiti potpuno bespomoćno baš kao da je i dalje dijete, a njegova reakcija će biti prenaglašena u konkretnoj situaciji.

Ljudi to često opisuju da ne znaju šta ih je snašlo, da su svjesni da sama situacija nije toliko strašna, ali da nisu imali nikakvu kontrolu nad sobom.

Kako se desi da neka emocija ili uvjerenje postane naša nesvjesna blokada?

Jedan scenario može da bude da je možda tom tati bilo zabranjeno da pokazuje svoju volju i da se od njega očekivala apsolutna poslušnost, ili mu nije bilo dozvoljeno da „bijesni“ (lijepo se ponašaj ili ćeš biti kažnjen), ili da plače i iskazuje tugu (dječaci ne plaču), što kasnije dovodi to toga da osjeti bijes zato što ne može da ispolji tugu. Kada se ovaj tata sada, kao roditelj, suoči sa nekim ponašanjem djeteta koje je okidač, on ostaje zatečen pred emocijom koja njemu nije bila dozvoljena i ulazi u burne reakcije kako bi se izborio njom. Ujedno brani djetetu da je ispoljava i očekuje od njega da kontroliše svoje emocije i da ih obuzdava, da se on kao roditelj ne bi „osjećao loše“ u susretu sa njima.

Drugi scenario može da bude da je djevojčica stalno dobijala prekorne poglede i grdnju kada je želela da kaže nešto mami i da je razvila uvjerenje da nije dovoljno važna svojoj majci, jer da jeste ova bi je bar nekada saslušala. Kada se kao roditelj suoči sa prekidanjem od strane svog djeteta može da ima veoma burne reakcije, ili da se čak ponaša isto kao i njena majka.

Kako dijete doživljava ovakvu reakciju roditelja i koje su posljedice?

Emotivno stanje u koje roditelj uđe, kada okidač pokrene unutrašnje blokade, utiče ne samo na promjenu ponašanja, već i na boju glasa, govor tijela i izraz lica. Iz tog neverbalnog dijela dijete „osjeća“ roditeljevu napetost, grčevitost, strah, bijes, nesigurnost, bespomoćnost i onda se i ono samo osjeća tako.

Prevedeno sa dječjeg na jezik odraslih, to bi moglo da zvuči ovako – Kako ja mogu da se osjećam sigurno kada je tata ovako uplašen/ljut/besan…? A, kada se ne osjećam sigurno pored tate ja se plašim/bespomoćan sam/tužan sam i to pokazujem ponašanjem, jer ne umijem drugačije to da ispoljim, ne umijem da kažem. (plačem jer se plašim, bacakam se jer sam bespomoćan, tužan sam i povlačim se u sebe, odbijam saradnju…)

Ove djetetove reakcije povratno roditelju „potvrđuju“ da stvarno nema kontrolu i on postaje još uplašeniji i nesigurniji. I, eto začaranog kruga – što se roditelj osjeća napetije/uplašenije/zabrinutije, to je napetost/strah/briga veća kod djeteta. Što je više u otporu sa djetetom, to će njegovo stanje biti naglašenije.

Vjerujem da ste uočili ovu uzročno-posledičnu vezu i da vam je sada lakše da razumijete šta stoji iza ponašanja i roditelja i djece, kao i da niko ne radi ništa namjerno i smišljeno, već samo reaguju jedno na drugo.

Da li svi imaju ovakve blokade?

Dugogodišnje iskustvo u radu mi je potvrdilo da svi imamo neke blokade (emotivne ili kao uvjerenja) iz raznih perioda života (iz djetinjstva, ali i kao odrasle osobe), ali da to ne znači da ćemo svi i uvijek imati reakcije koje su prenaglašene, neadekvatne, koje nam možda stvaraju problem u okruženju ili u kontaktu sa drugim ljudima. Da li i koja će se blokada aktivirati najviše zavisi od okidača. Da se nešto „pokrenulo“ najviše govori subjektivni doživljaj osobe „da se promijenila, da nije takva bila ranije, da ne zna šta joj se dešava…“

Primjer sa tatom koji sam navela služi da razumijete kako funkcionišu ovi emotivni i podsvjesni procesi, ali to ne znači da će se kod svake osobe, koja je kao dijete bila izložena ovim porukama, stvoriti isti obrasci i da će uvijek ista emocja biti zablokirana.  Naravno, ima i potpuno suprotnih iskustava, da roditelji koji su u djetinjstvu iskusili ove zabrane, ne žele da se njihova djeca tako osjećaju i ohrabruju ih da ispoljavaju svoje emocije i podržavaju ih u tome. Ovo je veoma složen proces i zavisi od osobe do osobe.

Na šta treba obratiti pažnju i kako se ovo rješava?

Ako ste primijetili da imate prenaglašene reakcije ili vas preplavljuju veoma intenzivne nelagodne emocije uvijek u istim situacijama sa djetetom (ili da na primjer na jedno dijete imate reakcije, a na drugo u istoj situaciji nemate), velika je vjerovatnoća da su vam se „aktivirale“ ove podsvjesne blokade. Da se ne biste vodili implusima i narušavali odnos povjerenja sa djetetom, bilo bi dobro da se za početak prisjetite sebe iz perioda djetinjstva i kako su vaši roditelji reagovali na vaša ponašanja.

Nekada ljudi uspeju da se sjete ranog djetinjstva, ali kod nekih su ta sjećanja bukvalno zacementirana i nedostupna racionalnom dijelu ličnosti. Upravo zbog toga sam kreirala poseban program „Emotivni detoks“ i o njemu sam pisala OVDJE i OVDJE.

Čak i kada smo svjesni svojih reakcija i toga šta osjećamo u nekim situacijama, to ne znači da smo ih riješili, tj. da nam se neće ponavljati. Jer, potisnute emocije i podsvjesna uvjerenja neće nestati sami od sebe. Jednom kada se aktiviraju, oni nastavljaju da utiču na nas, na to kako se ponašamo i kako se osjećamo.

Kada pričamo o odnosu između roditelja i djeteta, svakako ne želimo da on bude narušen zbog reakcija koje su posledica ovih blokada.

Potrebno je da se one otklone tako što ćemo ih sada, kao odrasle osobe, procesirati/obraditi. Upravo „Emotivni detoks“ pomaže u ovom procesu, jer ih precizno otkriva i eliminiše.