PIŠE: Sandra Nikolić psihoterapeutkinja
Noćno mokrenje od davnina frustrira roditelje. Ako bismo malo bliže pogledali, shvatili bismo da time dijete pokušava da nam kaže da nešto nije u redu.
Noćno mokrenje podrazumijeva povremenu ili stalnu urinaciju, tokom djetetovog sna, u godinama kada je kontrola uriniranja trebalo da bude postignuta. Ovo je nenamjerna i nevoljna radnja i često nema organskih oštećenja urinarnog trakta.
Roditeljima se često čini da je noćno mokrenje izraz bunta djeteta, ili sredstvo za postizanje nekog konkretnog cilja, pa čak i osveta. Neki roditelji nazivaju svoju djecu „lijenjom“ misleći da više vole da mokre u postelju i nastave spavanje u mokrom, nego da odu do toaleta. Potrebno je podsjetiti da djeca nenamjerno mokre i da se u najvećem broju zbog toga veoma stide. Jedno zanimljivo američko istraživanje ukazuje na rezultat da djeca noćno mokrenje postavljaju na treće mjesto liste najstresnijih životnih događaja (iza razvoda i tuče roditelja), a adolescenti ga stavljaju na drugo mjesto (koje dijele sa nasiljem među roditeljima). To da dijete ne može da upravlja aktivnošću, potvrđuje i činjenica da tokom budnog stanja ne postoji problem sa mokrenjem.
Statistički podaci izvještavaju o sljedećem stanju: skoro dva puta češće ovaj problem imaju dječaci; svako četvrto dijete uzrasta do 5 godina ima problem sa mokrenjem; od šeste godine smanjuje se učestalost, te se tako problem sreće kod svakog desetog djeteta. Kod desetogodišnjaka otprilike 6% djece ima teškoće sa mokrenjem, a 1 do 2% će teškoću održati i u odraslom dobu.
Noćno mokrenje ima dvije kategorije. Primarno noćno mokrenje znači da kontrola pražnjenja nikada nije uspostavljena, a dijete ima preko 5 godina. Sekundarno (naknadno, stečeno) noćno mokrenje znači da je kontrola postojala ali je nešto poremetilo, te dijete ponovo mokri u krevet. Ako je dijete mjesecima ili godinama uspješno savladavalo ovaj razvojni zadatak, postoji više razloga zašto baš sada ne može isto da nastavi. Često je u pitanju „obrada“ nekih psiholoških stanja poput nesigurnosti, straha, emocionalnih konflikata, stresa, iz više razloga. Neki od njih su dobijanje brata/sestre, gubitak drage osobe ili kućnog ljubimca, preseljenje, roditeljski konflikti.. Uglavnom noćno mokrenje počinje kada postoji nerešen konflikt u bilo kojoj sferi života. Za sekundarno mokrenje uglavnom su odgovorni psihološki faktori. Jedan od njih može biti želja djeteta za vraćanjem u prethodni razvojni stadijum, tzv. regresija. Ovom aktivnošću, iako nesvjesnom, osigurava se kontinuirana briga i nježnost roditelja, a naročito majke. Kod mlađe djece, analitičari skreću pažnju, sreće se težnja za kožnim zadovoljstvom – a slično se pronalazi u prenatalnom životu djeteta.
Hajde da osmotrimo jednu detaljniju podjelu uzroka nastanka dječjeg umokravanja. Jedan od uzroka je nedovoljna razvijenost nervnog sistema za uspostavljanje adekvatne veze između bešike i mozga (što ne znači da je dijete sa smetnjama u razvoju – ovo može biti izdvojena teškoća). U ovakvim slučajevima, često je dovoljno samo pokazati malo strpljenja i dati djetetu malo vremena.
Drugi razlog je genetske prirode. Ako je jedan od roditelja imao ovaj problem, vjerovatnoća da će se i kod djeteta ispoljiti je oko 40%, a ukoliko su se oba roditelja suočavali sa ovom teškoćom, vjerovatnoća raste do 80%.
Fizički faktori su takođe čest razlog. Među abnormalnostima urinarnog trakta uglavnom pronalazimo umanjenu mokraćnu bešiku i probleme sa bubrezima. Pojedine infekcije se takođe mogu umiješati. Nedovoljna produkcija hormona zaduženog za smanjenje proizvodnje mokraće tokom spavanja (u ovakvim situacijama često se prepisuje medikamentozna terapija). Hronični zatvor takođe može uzrokovati noćno mokrenje, pritiskom punog sistema unutrašnjih organa. Opstrukcija gornjih disajnih puteva (zbog čega se ponekad preporučuju vježbe disanja) i dijabetes su povremeno udruženi sa ovom teškoćom.
Djeca sa smetnjama u razvoju intelektualnog tipa, djeca sa Daunovim sindromom, ili djeca sa hiperaktivnim poremećajem pažnje – čak tri puta češće imaju probleme sa umokravanjem. Kao glavni razlog ne navodi se intelektualno, već zaostajanje u emocionalnom razvoju (što implicira da bi upravo emocionalni razvoj trebalo da bude temelj rada pri tretmanu). Kod djece koja imaju samo teškoće sa mokrenjem, lako se mogu razviti problemi u ponašanju – posredstvom niskog nivoa samopouzdanja i razvojem negativne slike o sebi.
Ipak, dio razloga ove teškoće djeteta leži u direktnoj odgovornosti roditelja, a to su pogrešni postupci tokom kreiranja toaletnih navika kod djeteta. Pretjerano grub tretman ili prerano započinjanje navikavanja mogu biti glavni uzroci ove djetetove teškoće.
Kako se ophoditi prema djetetu koje se suočava sa ovim problemom važna je tema rada pedijatara, psihologa, vaspitača, defektologa i drugih koji se u svom radu direktno bave ovim problemom. Za početak, u velikoj većini slučajeva, ne smije se čekati da noćno mokrenje „prođe samo od sebe“, jer nosi rizik od ozbiljnijih posledica po ukupan život djeteta. Početni koraci, nakon što roditelj primijeti ovaj djetetov simptom, jesu da obrati pažnju na njegovu učestalost, pruži više nježnosti, razmisli o prethodnim događajima i promjenama u životu djeteta i porodice, i obrati se pedijatru. Nakon što se na pregledu utvrdi o kom tipu mokrenja se radi, pedijatar će vas usmjeriti dalje u rješavanju ovog problema.
Na svaki grubi nastup odmah zaboravite. Potpuno bezuspješno, čak kontraproduktivno činite, ukoliko se grubo postavite prema djetetu kojeg neprijatne emocije guše. Važno je da se potrudite da vas ono ne čuje da spominjete njegov problem ni sa jednom osobom koja nije stručni radnik. Nije na odmet podsjetiti koliku frustraciju i stid dijete sa ovim problemom osjeća. Kada su mlađa djeca u pitanju, često pokušavaju da sakriju mokar veš, dok stariji nekada pokušavaju i da ga operu i osuše. Važno im je da što manje ljudi bude uključeno u proces prevazilaženja ove teškoće (naročito im je važno da vršnjaci ne saznaju sa čim se suočavaju). Iz tih razloga, krijući problem, dijete krije sebe, povlači se, postaje nesigurno, izbjegava različite interakcije koje bi, inače, potpomogle njegov razvoj.
Potrebno je motivisati dijete i nagraditi dobru volju i minimalne korake u pokušaju adekvatnog korišćenja toaleta. Obratiti pažnju na količinu tečnosti koju dijete uzima pred spavanje (psiholozi često preporučuju da 2h prije spavanja dijete ništa ne pije). Kontinuirano predlažite da dijete ode u toalet prije nego što legne u krevet. Da bi se dijete motivisalo da ne piški, često se roditelji savjetuju da ujutro traže od djece da učestvuju u promjeni posteljine, čime utičemo na nesvjesan sadržaj djeteta. Obavezno je intenzivno pohvaliti dijete kada se ujutro probudi suvo.
U praksi su najbolje rezultate dali psihoterapijski tretman i upotreba alarma za vlage, iako se ističe da izbor metode zavisi od velikog broja faktora. Kombinovane dvije pomenute metode pokazuju najjače i najdugotrajnije efekte.
Psihoterapija je naročito korisna i važna kada su jasno izraženi psihološki razlozi tegobe, odnosno kada je noćno mokrenje reakcija djeteta na promjene u porodičnoj sredini, školskom okruženju ili odnosima sa vršnjacima. Stručnjak će usmjeravati roditelje putem izlaska iz problema, tokom kojeg će sticati vještine i za mnoge buduće vaspitne izazove.
Alarmi za vlagu se proizvode u dva oblika, jedan se kači na odjeću, a jedan ispod posteljine. Osjetljivi su na vlagu, a uključuju se zvukom koji budi dijete čim počne da mokri. Zatim dijete ustaje, odlazi u toalet i nastavlja mokrenje. Zvuk se povezuje sa osjećajem pune bešike, što dijete vremenom, bez zvuka, odvodi u toalet. Ovo je bihejvioralna metoda koja se, u sličnom izdanju, može sprovoditi i bez aparata. Tada govorimo o tehnici koja se zove tempirano buđenje, a podrazumijeva da roditelji 1, 2 ili 3 puta tokom noći odvode dijete u toalet i motivišu ga da pokuša da mokri. Vremenom se interval između buđenja produžuje, dok dijete ne stekne potpunu kontrolu.
Sljedeća vježba je praktična i jednostavna – u običnoj svesci napraviti dvije kolone. U jednoj upisivati datume, a u drugoj crtati „uspjeh“ djeteta: sunce kada se probudi suvo, ili kišni oblak kada tokom noći mokri. Možete pokušati jednu sličnu igricu, koja se svodi da potkrepljivanje poželjnog ponašanja. Sa djetetom se ujutro crta simbol koji ste odredili za „suvu noć“ ili onaj za „vlažnu“, zavisno od toga kakva je noć bila. Prethodno je potrebno dogovoriti sa djetetom kakvu nagradu bi želio kada skupi izvjestan broj simbola suve noći. Djeci je interesantno da crtaju, a na ovaj način ona svjesno mogu da prate svoj napredak, što je poseban oblik motivacije.
Sa djetetom možete vježbati refleks mokrenja, sa ciljem poboljšanja kontrole. Ova vježba podrazumijeva da dijete u toaletu, kada bi mokrilo, prvo malo zadržava mokraću, zatim mokri, zatim opet zadržava i ponovo mokri. Ovo je vježba koja se „spontano“ iz repertoara svjesnog prenosi u repertoar nesvjesnih ponašanja (mada korišćena izolovano nije naročito efikasna).
Nekada je nužno u terapiju uključiti medikamente, a najčešće je to lijek Desmopressin. On direktno utiče na smanjenje produkcije urina tokom noći, što dovodi do poboljšanja kod 70% djece već tokom prve nedejlje terapije. Iako efikasan, njegovo djejstvo najčešće prestaje po prestanku uzimanja lijeka. Od prirodnih preparata, med se pokazao korisnim.
Nakon obavještajnog teksta koji ste upravo pročitali, ostaje vam da budete nježni i strpljivi u odnosu sa djetetom, i da se obratite pedijatru. Tim redosljedom.
