Seksualno zlostavljanje djece tabu je tema u našoj zemlji, a žrtve samim tim postaju opet žrtve zavjere ćutanja, što drastično utiče na njihovu budućnost.

Kako bi “sačuvali“ familiju od stigmatizacije, roditelji nerijetko zataškavaju ove slučajeve ubjeđujući djecu da će sve proći, a oni koji se odvaže da prijave nasilnika, sudeći prema podacima nevladinih organizacija, ne dobijaju adekvatnu podršku od nadležnih. Centrima za socijalni rad prošle godine prijavljeno je 12 slučajeva seksualnog zlostavljanja djece, što je na istom nivou kao i lani. To je navedeno u izvještaju o radu Ministarstva rada i socijalnog staranja za prošlu godinu, koji je nedavno usvojila Vlada.

O kakvim oblicima nasilja nad djecom je riječ, koliko imaju maloljetnici godina, ko su osobe koje su ih seksualno zlostavljale, kako su okončani ovi slučajevi i šta su centri za socijalni rad preduzeli nije poznato, jer je Pobjedi iz Ministarstva samo kratko odgovoreno da se postupci vode pred sudovima i da je često potrebno duže vrijeme do pravosnažnosti odluke.

“Tako da Ministarstvo rada i socijalnog staranja nema ove informacije”, kazali su oni.

Prema riječima Aide Petrović iz Crnogorskog ženskog lobija, nevladine organizacije koja se godinama bave ovim problemom, žrtvama seksualnog zlostavljanja nadležni ne pružaju odgovarajuću i pravovremenu zaštitu, pomoć i podršku. Ističe da na to ukazuje iskustvo koje imaju u ovakvim slučajevima, a dosjetila se i primjera koji, između ostalog, pokazuju da pojedinci ne vjeruju institucijama sistema.

“Ove godine su nam dva slučaja prijavljena, ali zbog patrijarhalne tradicije i društva u kojem je to tabu temu, za sada ne žele da se obrate nadležnima i podnesu prijavu”, rekla je ona.

Petrović se prisjetila i jednog slučaja od prošle godine kada se majka premišljala da li da prijavi nadležnima da je bližnji rođak seksualno uznemiravao i zlostavljao njenu kćerku. Na kraju je, priča Petrović, odlučila je da, ipak, ne smije to da uradi, jer se plašila kako će reagovati suprug koji je zaprijetio da će ih ,,sve pobiti po kući“ ako to učini.

“To je ostalo tako. Slučaj nije prijavljen”, kaže Petrović.

Kako ovakvi primjeri ne bi ostali samo puka statistika, naša sagovornica poručuje da stručnjaci, ustanove, kao i organizacije koje rade sa žrtvama moraju pod hitno da pokrenu temu seksualnog uznemiravanja i zlostavljanja. Petrović kaže da se kroz održavanje seminara neće riješiti problem.

“Mora se raditi brižljivo i u kontinuitetu. Treba da se radi sa djecom kako bi prepoznala znakove seksualnog uznemiravanja i zlostavljanja, ali isto tako se moraju edukovati ljudi koji rade u institucijama, u školama, vrtićima, kolektivnim smještajima, a nužna je i edukacija roditelja”, kaže ona.

Petrović smatra i da kroz razne vidove edukativnih kampanja, spotova, javnih rasprava, tribina, treba laičku javnost obavijestiti da svako dijete može da bude žrtva seksualnog uznemiravanja i zlostavljanja.

“Odrasle treba osvijestiti da pomognu djeci, a ne da ih ućutkamo riječima: ,,Ćuti, da ne čuje niko, proći će to“, ističe Petrović.

Vrlo je važno, prema njenim riječima, da roditelji ili osobe koje otkriju seksualno zlostavljanje djeteta vjeruju djetetu. Ona kaže da djeca o tome nikada ne lažu, jer su to utvrdili stručnjaci na međunarodnom nivou.

“Kod nas nema takvih istraživanja. Vjerovati djetetu je jako važno”, naglašava Petrović.

Ona se prisjeća slučaja od prije 15-ak godina kada roditelji nijesu vjerovali kćerki koja im se požalila da je žrtva seksualnog nasilja. Petrović kaže da je to bio prvi slučaj seksualnog zlostavljanja sa kojim se susrela njena nevladina organizacija. Djevojčicu koja je imala 12 godina, priča ona, mjesecima je seksualno uznemiravao nastavnik. Nagovarao je da dolazi u neki kabinet na vanrednu nastavu gdje je, kaže, potom ljubio i dodirivao po grudima.

“Djevojčica je patila, ali roditelji joj nijesu povjerovali. Poslije nekoliko mjeseci ona se požalila čistačici da će biti u kabinetu sa tim nastavnikom i da se jako plaši da će se desiti što ona ne želi da se desi, aludirajući na seksualni čin. Čistačica je kasnije ušla u tu prostoriju i zatekla ih je. Nastavnik je u tom trenutku djevojčicu svlačio”, kaže Petrović, dodajući da je ta žena kasnije bila svjedok u slučaju u kojem je okrivljeni osuđen na godinu dana zatvora.

Ova žrtva seksualnog nasilja, dodaje Petrović, danas je dobro i ima svoju porodicu.

Seksualno uznemiravanje i zlostavljanje djeteta, objašnjava ona, dešava se skoro uvijek od osobe koja je autoritet. Djeca, kaže, vjeruju tim osobama i ne slute da može da im se desi nešto loše zbog čega pristaju na određene radnje.

“Najveći broj djece uglavnom ćuti i ništa ne govori ni bližnjima upravo zato što im se ne vjeruje. Nose se sa tom traumom do kraja života kako znaju i umiju. Koje su posljedice, to najbolje oni znaju”, kaže Petrović.

Izvor: Pobjeda, CDM