PIŠE: Marijana Stolić, Lola magazin

Jeste, danas je teško biti roditelj, zaključak je savremenog roditelja.

Ne umijem da napravim pravu analogiju zašto se današnja djeca toliko razlikuju od nas nekad. Vjerovatno zato što se zapravo ne razlikuju uopšte, već rade iste stvari kao i mi u djetinjstvu, u okvirima koje poznaju i koje ovodanašnje odrastanje nosi. A mi roditelji izbombardovani informacija sa svih strana, kako da kaznimo svako iskakanje djece iz uvriježenog kolosjeka društva i okvira ponašanja koje nam se nameće, idemo iz greške u grešku.

Kad kažem „uvriježenog kolosjeka društva i okvira ponašanja koje nam se nameće“ samo imajmo na umu koje nas to društvo vaspitava već decenijama i plasira nam standarde vrijednosti. A mi, u većini slučajeva, mi opet želimo da nam djeca mirno stoje u toj vrsti poštujući ta ista pravila. Nikada nije bilo više tribina, tekstova, rasprava, studija o odgajanju djece, a neprestano napredujuća tehnologija dala je svima nama javni glas i mišljenje, kao i mogućnost da isto dijelimo na sve strane. Toliko rasprave, a djeca „sve gora“.

Sjećate se kad te bili djeca i mogli se igrati napolju, čak do mraka? Ehej, do mraka, jureći se ogrebanih koljena. Sada se plašimo da pustimo djecu iz vidokruga. Postajemo okarakterisani kao nepodobni roditelji ako djecu od 9 godina pustimo da se sami igraju napolju, u parku iza kuće bez našeg prisustva.

Nema potrebe da se slažete ili ne sa ovim stavom, meni je nedavno upravo tim i takvim riječima od školskog autoriteta predočeno: „Šta će on sam napolju? Ipak je mali, ima samo 9 godina, morate ga paziti. Napraviće nešto i poslije će biti kasno“.  Progutala sam glasno knedlu. „Morate ga paziti“ mi odzvanja u ušima.

Možda nisam dobra majka jer ga ne pazim po standardima novotalasnog roditeljstva. Roditeljstva koje brani djetinjstvo na koje su ti isti roditelji nekada imali pravo.

Možda sam loša majka jer ga ne držim za jednu ruku dok on drugom pokušava da se popne na ljuljašku sa skoro 10 godina… Karikiram ali, uistinu nije li to tako?!

A, ne, ja nisam loša majka jer ja baš pazim na svoje dijete, na njegove potrebe, na njegovu želju da ima djetinjstvo, da se popne na drvo, da šutne loptu što jače može pa kako mu Bog da, da trči i znojav pije vode. Nijedno dijete od toga još nije svislo pa neće ni moje. O djetetu se brine tako što se ne sputava sopstvenim strahovima. Nije briga tako što će da me drži na putu do škole za ruku i klima poslušno glavom dok ja teglim njegov ranac. Tako ne brinem za njega, tako od njega stvaram kretena. Čega ga štitim, njegove obaveze da brine o osnovnim stvarima i sebi? Hoće li me tada pogledati umilnim pogledom školski autoritet i dati meni odličnu iz vladanja kao brižnoj majci.

Na stranu to što sam majka koju su kao dijete držali u staklenom zvonu, sve me štiteći „od života“. Ali ja sam majka koja je po začeću ovog jastreba kog gajim donijela odluku da će biti samostalan u stvarima primjerenim njegovim godinama. Zašto je to nebriga, zašto je to za osudu?

U redu, napraviće neku glupost sigurno. Možda će reći neku ružnu reč, pokoškati se sa drugarima pa poslije 5 minuta ponovo na terenu s njima juriti za loptom. Znate li dijete koje nije napravilo neko „šajze“ ma kako vi nad njim bdili. Ja ne znam.

Ali poznajem roditelje koji će kategorično stati na stranu svog djeteta sa rečenicom: „Ja poznajem svoje dijete, ono to nikada ne bi u radilo. Moje dijete meni sve priča i mi nemamo nikavih tajni i on/a bi rekao da je tako nešto uradio, ali on to sigurno nije“. I poslije nije ni čudo, što prosvjetni kadar ne zna šta će, ne sa djecom nego s roditeljima.

Otkud vam ideja da vjerujete da je vaše dijete nepogrješivo, da su samo njega isprovocirali, da je ono savršeno jer je vaše. A ne, nego zato što ste vi sve predostrožnosti primijenili kako vaše dijete nikada ne bi napravilo nikakav nestašluk, a ono je, eto, ipak, ispostavilo se „samo dijete“. U psihologiji postoji termin kojim se upravo ovo navedeno objašnjava: „Pritisnuto jače – gore više skače“.

Pa čekajte, zar pričamo o tome da smo svi mi odrasli tako što smo bili mali anđeli svojih roditelja, pa sad pod stare dane napokon imamo prava da griješimo koliko hoćemo jer smo sada sami odgovorni za sebe.

Nije li to krug, kojim se okrećemo, a iz koga naviru gomile pitanja.

Zašto smo postali „helikopter“ roditelji, ko nam je rekao da je to dobro i da ćemo tako sačuvati djecu od svakog problema i nezgode, zašto su nam djeca fizički toliko slabo sposobna ma koliko ih mi vodali po kojekavim trenizima i radionicama? Zašto nemaju mašte i ne umiju da se igraju više?

Pa zato što im je bolje tutnuti u ruke tablet ili telefon, da ćute malo jer od dosade ne znaju šta će, bolje je da su kod kuće u sobi jer su nam tu na oku, bolje nego rizikovati da su napolju jer tamo…napolju…vladaju svakakvi izazovi.

Pa ljudi moji, bili smo djeca, pa da ne bješe izazova kakvo biste djetinjstvo pamtili i šta bi od nas danas bilo?

Ne, ovo nije tekst koji propagira dječiju anarhiju i nevaspitanje, da smo odmah budemo načisto.

Ovo je tekst kojim samo htjela da kažem da od vlastitih strahova ne možemo pobjeći tako što ćemo djecu sprečiti da budu djeca.

Djetinjstvo se ima samo jednom i cijelog se života za njim poslije pati.

Mislite o tome….