PIŠE: Maja Bonačić, magistar psihologije

Vrlo često čujem kako se roditelji žale da se njihova djeca, pogotovo dječaci, igraju s pištoljima, reprodukujući nasilne scene ili se igraju rata. Često to završi tako da se ta igra ograničava ili prekida. Je li to uvijek najbolji izbor?

Kada pogledamo druge sisare, recimo lavove, što oni rade? Kako oni uče vještine lova i preživljavanja? Rvajući se, grizući se, prevrćući se, igranjem lova itd. To je tzv. gruba igra (eng. rough play). Isto tako i dječaci imaju potrebu za rvanjem, gurkanjem, igranjem lova i rata. Kroz igru oni uče gdje je granica, koliko jako smije udariti, a da ne boli, kako je u redu izražavati ljutnju, a kako nije. Upravo je tu važna uloga odraslog ‒ da pruži djetetu povratnu informaciju gdje je granica, a na djetetu je da ispituje gdje je ta granica i koliko je ona jaka. Drugim riječima, upravo kroz taj tip igranja dijete najbolje uči samoregulaciju sopstvenih agresivnih impulsa. Da li agresivna igra podstiče agresiju? Ne, agresivna igra nije isto što i agresija.

Iza agresije stoji osjećaj ljutnje koji je pretočen u negativno ponašanje, odnosno u pokušaj destrukcije, bilo stvari ili živog bića. Agresivna je igra prije svega igra iza koje može i ne mora stajati ljutnja. Ponekad ja agresija samo „gruba igra“, pri čemu se djeca dobro zabavljaju, testiraju granice i nema negativne emocionalnosti. Ponekad dijete osjeća tjeskobu, frustriranost i ljutnju pa to pokazuje kroz igru, ali je ta ljutnja onda prenesena i nije zbog neposrednog događaja. Na primjer, dijete je vršnjak naljutio u školi pa je došlo kući i igra se rata s vojnicima ili napada svog medu. Mi mu kao odrasla osoba možemo postaviti granicu u slučaju da krene oštećiti igračke, ali često odrasli postavljaju puno prije granicu, često kada je dijete tek započelo da igra agresivnu igru.

Kako lavićima njihova igra služi kao poligon za uvježbavanje vještine lova, tako ljudima agresivna igra služi kao poligon za uvježbavanje strukturiranog izražavanja ljutnje, odnosno razvoja samoregulacije. Prije svega, odvija se odlična stvar, dijete izražava svoje emocije i potrebe. Ako ih izrazi kroz igru, manja je vjerovatnoća da će ih izraziti u „stvarnom životu“ (suprotno uvjerenju većine odraslih). Simbolička igra djeci je vrlo stvarno iskustvo, i igranjem mogu nestati bilo kakve nakupljene negativne emocije. To se zove „proigravanje emocija“. Upravo je to i osnov terapije igrom, gdje terapeut stvara sigurno okruženje odnosom punim povjerenja i pruža djetetu priliku da na siguran i strukturiran način izrazi i proradi svoje emocije.

Ako i dalje niste uvjereni u dobrobiti agresivne igre, imajte na umu da jednom nastala emocija neće sama od sebe nestati. Nastajanje emocija nije pod našom kontrolom, samo ponašanje koje nastaje kao rezultat te emocije. Upravo zato je kontrola i izbor ponašanja motiviranog emocijama osnov emocionalne samoregulacije. Dakle, jednom nastala ljutnja treba se iskaže kao prihvatljivo ponašanje. Neće nestati sama od sebe i dijete ne može uticati na njen nastanak, ali ni odrasle osobe. Je li bolje izraziti emociju kroz neku zaigranu aktivnost (odnosno agresivnu igru) ili kroz agresiju? Agresivna igra nije agresija, ljutnja nije agresija, destruktivno ponašanje je agresija. Ponašanje je odabir i može se prevenirati/mijenjati. I upravo je to druga dobrobit agresivne igre – emocionalna samoregulacija. Dijete u sigurnim uslovima kroz zabavnu i opuštenu aktivnost prerađuje i struktuira negativne emocije. Kada ono nije sposobno samo sebe regulisati, tu onda uskače odrasla osoba  postavljajući granice i pomaže djetetu da se reguliše. Na primjer, dijete je ljuto i udara svog medu: „Ako nastaviš da tučeš medu, mogao bi ga slomiti i nećeš više imati tu igračku. Možeš odabrati da udaraš u papir“ ‒ i nategnemo A4 papir i ponudimo djetetu. Cilj je ove kratke i zabavne aktivnosti da pokuša na taj način pocijepa papir na što manje komade. Tako dijete preuzima odgovornost za svoje ponašanje i emocije i samo odlučuje o prihvatljivoj alternativi. Zamislite agresivnu igru kao poligon za kontrolu ljutnje i izražavanje negativnih emocija.

Što kada se agresivna igra zabranjuje?

Djeca koja nemaju prilike da se igraju slobodno iz bilo kojeg razloga, nemaju priliku da nauče da kontrolišu svoju ljutnju i ponašanje koje proizlazi iz toga. Drugim riječima, puno je veća vjerovatnoća da će doći do destruktivnog ponašanja, odnosno agresije. Dobar su primjer, recimo, nacije gdje je izražavanje negativnih emocija poput ljutnje ili tuge „zabranjeno“ (time se poručuje da to nije lijepo, važno je smijati se i biti sretan), a pogotovo agresivna igra. U kombinaciji s izloženosti nasilju na TV-u i u stvarnom životu, ta ljutnja vremenom nerijetko eskalira u nekontrolisanu agresiju (npr. SAD). Djeca su naučena da potiskuju negativne emocije, emocije ne nestaju, a nemaju ih priliku izraziti kroz igru. Ako i ne dođe do agresije, vrlo je vjerovatno da će doći do različitih psihosomatskih bolesti ili psihičkih poremećaja.

Što kada vidim svoje dijete da puca iz plastičnog pištolja?

Napravite svoj pištolj i pridružite mu se u igri. Naravno, neki ljudi imaju problem s agresivnom igrom, u smislu da se ne osjećaju ugodno. Važno je razumjeti da je to vaš problem i da pokušate naći kompromis kako biste ga mogli riješiti. Odličan je primjer jedne vaspitačice koja je jako osjetljiva na oružje i rat pa je zabranila „pištolje“ ‒ ali dopustila „bušilice“. I djeca se igraju rata s „bušilicama“ 🙂

Izvor: Pitaj Mamu